Razmišljanje nepoznatog prijatelja misija na web stranici Katolici u svezi s akcijom Misijske središnjice Nacionalne uprave Papinskih misijskih djela BiH pod nazivom: "Izgradimo crkvu u Zambiji!"
Čitajući današnje pismo don Borisa Dabe, misionara u Zambiji, koje je uputio kao zahvalu biskupima zbog podupiranja projekta izgradnje crkve u Lusu (Zambija), a koji su se među ostalima ovih dana sastali u Banja Luci na 19. po redu ljetnom susretu hrvatskih misionara, sjetih se ne tako davne naše povijesti kada su šleperi pomoći stizali sa gotovo svih strana svijeta. Jesmo li zaboravili te godine? Pitam se, pokušavajući se sjetiti onih ratnih godina kada su glad, rat, krv i smrt bile riječi koje su se svakodnevno spominjale. Promatram i sliku don Borisa okruženog malim Zambijcima, koju je stavio uz pismo, i pokušavam se uživiti u atmosferu u kojoj živi ovo malo stado. Ponesen u duhu slike sustižu jedna drugu.
Dok čitam don Borisove riječi iz pisma: "U duhu sam s Vama te me Vaša prisutnost jača i ohrabruje", na pamet mi dolazi jedna anegdota iz misionarskog života među Afrikancima koja kaže kako se jedan mladi vodič svake večeri, pri zalazu dana, okretao ka suncu i neko vrijeme stajao gotovo nepomično i tiho pjevušio neku pjesmicu. Misionar koji je bio uz njega se čudio tom ustrajnom ponašanju svaku večer, pa ga odluči upitati za taj čudni obred: što on znači. "O, to je vrlo jednostavna stvar. Vidite, oče, ja i moja žena zajedno smo složili ovu pjesmicu. Dogovorili smo se da ćemo, svaki put kada smo udaljeni, okrenuti se na zalasku dana prema suncu i misliti jedno na drugo, pjevušeći ovu pjesmicu. Sunce nam pomaže jer je ono jedino u što možemo gledati oboje u isto vrijeme. Dok sunčeve zrake miluju naša lica, mi se tako osjećamo blizu jedno drugog, bez obzira na stvarnu udaljenost" – reče mladi vodič. Zrake svijetla Božjeg su one koje daju snagu ovom našem hrabrom Borisu misionaru da se okreće k Izvoru i osjeća se jedno s nama u Domovini. Što je moglo, nego sama i čista ljubav, biti poticaj ovom našem bratu da se odvaži i krene k najmanjima, najsiromašnijima i najudaljenijima!? Krenuvši u misiju da bude "vodič" duša, njegova središnjica mu je rekla: Ne boj se! S tobom smo! Potvrdiše to, evo i naši biskupi konkretnom zauzetošću. Zato im još jedno hvala i od mene, brate Borise.
Zrake svijetla Duha Božjeg jednako ispunjaju ledenu divljinu i samoću Antartika, kao i udaljene i puste otoke, kao i tropske vrele predjele Afrike, gdje se ljudska civilizacija tako sporo probija, kao i ove naše idealne uvjete Sredozemlja. No, pitam se: jesmo li zahvalni? Može li čovjek u isto vrijeme biti i nesretan i zahvalan, i obrnuto? "Ne može!" – prisjećam se jedne šaljive zgode kad sam na ovu temu razgovarao s jednim prijateljem svećenikom. "Zašto misliš da ne može?" – upitah po inerciji. "Pa zato jer je sreća posljedica zahvalnosti. Vrlo često zna nam se desiti da ne primjećujemo toliko toga što nas okružuje. Slijepi smo kod očiju za tolike darove kojima smo okruženi. Mogli bismo zahvaljivati cijeli dan i ne bismo stigli nabrojiti sve za što se možemo Gospodinu zahvaliti. Mi najčešće gledamo u ono što još uvijek nemamo i žalimo zbog tog, … bivamo nesretni. A onog trenutka kad to i postignemo, to kao da gubi na cijeni, pa onda hlapimo za nečim novim što još uvijek ne posjedujemo."
Da, doista, tako malo je potrebno da budemo sretni, a mi kompliciramo stvari. Najljepši i najdragocjeniji darovi, koji su ujedno i besplatni, ostaju izvan nas, neprimjećeni. Gladni smo i žedni pored izvora i obilja kojim smo okruženi. "Draga braćo i sestre, sve je pred nama, kao na stolu. Pitanje je samo hoćemo li mi to ili nećemo!" – prisjećam se nadahnutih riječi jednog pokojnog franjevca, koji je znao tako oštro grmiti s oltara upućujući nas na najveću tajnu vjere, pored koje tako olako prolazimo dok hlapimo za onim što ima cijenu i što još uvijek ne posjedujemo. "Ja sam Svjetlo svijeta!" – poručuje nam Gospodin jednako danas kao nekad, … nama ljudima Novog doba, koji smo opijeni znanstveno-tehnološkim dostignućima i potrošačkim mentalitetom pokidali one veze koje rasvjetljuju našu nutrinu i koje nas griju i hrane. Svijetlo istinsko je došlo, no oni ga ne primiše. Svijetlo istinsko je i danas među nama, no primamo li ga i mi? Svijetlo istinsko jednako svijetli, no ne zamračujemo li ga mi svojim nezadovoljstvima, svojom nezahvalnošću, svojim požudama, jer uvijek želimo nešto više? Grabež, otimačina, kriminal, korumpiranost … su postale naše vijesti. "Tužna vijest" u Novom dobu … na Novoj TV. Ni ostali ne zaostaju na tom širokom putu za Sodomu.
Razmišljajući o svijetu u kojem mi živimo i ljepotama koje nas okružuju, ne možemo da se ne nađemo u raskoraku između želja. S jedne strane imamo toliko dobra koje nas okružuje, a s druge tolike nezadovoljnike i toliko tužnih vijesti da se s pravom možemo upitati: Kome da zavidimo? Tko je u nezavidnijem položaju? Don Boris ili mi ovdje? Ulazeći s vremena na vrijeme na internet stranice, koje prikazuju slavlja neposrednih Afrikanaca, koja nekad znaju trajati satima, ne mogu da se ne upitam: Tko koga treba misionariti? Mi njih ili oni nas?
U uvodu u misno slavlje i u propovijed na ljetnom susretu misionara u Banja Luci, biskup Ratko Perić je, govoreći o snazi poziva Božjeg, istakao je nužnost iskrenog odaziva bez oklijevanja i ovozemaljskog opravdavanja i čekanja dok ne završimo neki «svoj" posao. (missio.ba/katolici.org)