(AAS 51 /1959./ 833-864.)
Ubrzo nakon što je postao papom Ivan XXIII. objavio je 28. studenog 1959. godine misijsku encikliku pod naslovom “Princeps Pastorum”. Ova enciklika objavljena je povodom 40. obljetnice objavljivanja enciklike pape Benedikta XV. “Maximum illud”.
U početku papa iznosi osobna sjećanja s obzirom na svoje prethodnike Bendikta XV. i Pija XI. Prisjećajući se svojih prethodnika “s autoritetom i jednakom ljubavlju” ističe kako ova enciklika želi privući pozornost na potrebe i nade širenja Kraljevstva Božjega u misijskim krajevima. U kontekstu rečenoga enciklika se bavi četirima temama: hijerarhija i domaći kler, formacija mjesnog klera, laikat u misijama i laički apostolat u misijama.
S obzirom na prvu temu papa je, pozivajući se na svoga prethodnika Benedikta XV., istaknuo providonosne plodove i donio ohrabrujuće statističke podatke. Usprkos rasta mjesne Crkve u misijskim područjima papa naglašava daljnju potrebu za misionarima. Zato preporučuje da svi rade zajedno i to “u skladu bratske, iskrene i osjetljive ljubavi”. Posebno je istaknuo solidnu duhovnu i doktrinalnu formaciju domaćeg klera kako bio oni sami mogli formirati kandidate za svećeništvo. U svemu tome posebnu zaslugu ima Papinsko misijsko Djelo svetog Petra apostola. Enciklika upozorava na izbjegavanje pretjeranosti nacionalizma zatvaranja u same sebe riječima pape Bendikta XV.: “Božja Crkva je katolička i nije tuđa nijednom narodu”, poradi čega će domaći svećenici “nošeni osjećajima i višim ciljevima, u skladu s općenitim zahtjevima katoličke religije, doprinijeti na djelotvoran način također stvarnom dobru vlastite domovine”.
Posebna novost koju je ova enciklika donijela je pozornost na “laikat misijama, na njegovu važnost, njegovu ulogu, to jest ne samo radi prvi evangelizacije naroda, već i u redu preuzimanja važnih odgovornosti kako u Crkvi tako i u njihovim dotičnim domovima”. Dalje papa naglašava kako u misijskim zemljama nije dovoljno “učiniti da se nauče formule iz katekizma i temeljne zapovijedi kršćanskog morala” već treba isto tako angažirati laike u njihovu javnom ponašanju da izbjegavaju pogibelj priskrbiti Crkvi “stado tako reći pasivno”. Zato se očekuje, nastavlja enciklika, da laici budu nadasve dosljedni i djelotvorni svjedoci istine u koju vjeruju.
U zadnjem dijelu enciklika daje jasne upute laicima iz zemalja sa starom katoličkom tradicijom s žurnim pozivom za formiranje savjesti i univerzalističke osjetljivosti. Svoje posebno mjesto trebali bi imati laici iz Katoličke akcije koji bi trebali biti raspoloživi za suradnju u misijama. Na kraju enciklika potiče čestite laike i kršćane da svojom nazočnošću i svojom kompetencijom poštuju razne struke i djelatnosti kako kulturne tako i političke u koju su angažirani. Enciklika je pozvala i studente iz misijskih područja da dadu svjedočanstvo svoje vjere u sredini gdje budu živjeli i studirali.