(AAS 49 /1957./ 225-248.)
Enciklika pape Pija XII. “Fidei donum” od 21. travnja 1957. godine očituje veliku zabrinutost pred nesrazmjerom duhovnih sredstva zemalja stare kršćanske tradicije i velikih potreba tolikih naroda što su još daleko od Crkve. Sam naslove enciklike želi protumačiti teološki i duhovni razlog što je trebao potaknuti svakog člana Crkve da surađuje u duhovnom dobru druge braće koja, članovi istog “Otajstvenog tijela” Kristova, upravo zato nisu mogli biti prepušteni samima sebi.
Prema papinu pojašnjenju razlog enciklike su posebne prilike prisutne u Africi, u trenutku kada se taj kontinent otvara životu suvremenog svijeta i prolazi možda kroz najteže godine svoje tisućljetne sudbine. Zato papa ističe svoj poziv na napredak misijske evangelizacije što se potvrđuje osobito u 20. stoljeću u Africi, znak toga je imenovanje brojnih afričkih biskupa, osnovni uvjet da se čvrsto i konačno ustanovi Crkva u novim narodima, ali odmah precizira da s uspostavom mjesne hijerarhije misijsko djelovanje nije na završetku, štoviše naša skrb stavlja još uvijek naš duh u stanje napetosti. Nije zanemariv ni društveni, gospodarski i politički razvoj kao i njegove posljedice. Zato papa izriče svoju zabrinutost napisanu veću prethodnoj enciklici glede širenja “klica što se rađaju nemirima od strane sljedbenika ateističkog marksizma, što podjaruju strasti, izazivaju mržnju jednog naroda protiv drugog, iskorištavaju neke žalosne uvjete da zavedu duhove i posiju pobunu u srcima”.
Druga papina briga je pojavak poimanja života što, premda otvarajući se Božanstvu, stvarno vodi odvajanju od Krista; tome se dodaje navala događaja, kao prodor tehničke civilizacije, zbog čega se nameće navještaj poruke nadahnute na kršćanskom društvenom poretku. Sagledavši cjelokupnu situaciju papa naglašava razvoj Crkve u cijelom misijskom svijetu, a osobito u Africi, obuhvaća veću potporu u osoblju: svećenike, laike i sredstva, također jer se život Katoličke crkve u Africi ne skučuje na tom kontinentu, već se odražava na druge narode i potrebno je, dakle, da se od cijele Crkve na poticaj Apostolske Stolice, dođe bratski odgovor na tolike potrebe. Zato papa pozive sve biskupe da se osjete suodgovornima s Glavom Crkve u djelu evangelizacije. Biskupi su u svojstvu zakonitih nasljednika apostola po božanskoj ustanovi, postaju odgovorni za apostolsko poslanje Crkve. Brigom za opće potrebe Crkve očituje se na živ i istinit način katolištvo iste Crkve.
Iz svega toga papa naglašava trostruku misionarsku zadaću: molitva, veća velikodušnost kao i poziv biskupijama bogatih zvanjima da neka zvanja daruju misijama. Posebno je hvale vrijedna odluka da se dopusti nekim svećenicima da se stave na stanovito vrijeme na raspolaganje afričkim biskupima. Papa je uputio poziv i laicima da ponude svoje služenje mladom kršćanstvu. Bilo bi to služenje ostvareno predano, skromno, razborito, s potpunom podložnošću mjesnim biskupima, u savršenoj suradnji s afričkim laicima. Od posebnog je značenja ohrabrenje koje je papa uputio svima koji su e angažirali u djelu evangelizacije: “Svima vama misionarima, svima vama Kristovim apostolima, u kojem god ste dalekom i nepoznatom mjestu, opetujemo izraz naše zahvalnosti i naše nade; ustrajte s pouzdanjem u započetom djelu, sretni da služite Crkvi, pozorni na njezin glas, sve više prožeti njenim duhom, ujedinjeni vezama bratske ljubavi!”