Kongregacija

Crkva je po svojoj naravi misionarska jer potječe od Boga Oca po poslanju njegova Sina i Duha Svetoga. Isusov nalog apostolima da idu po cijelom svijetu propovijedati evanđelje i krstiti sve narode u ime Oca i Sina i Duha Svetoga te njegova želja da se svi ljudi spase trajan je i obvezuje sve kršćane. Produbljivanje i širenje misijske svijesti te odgoj u takvoj vjeri obveza je u prvom redu Pape kao nasljednika sv. Petra i poglavara katoličke Crkve.On je tu zadaću povjerio Kongregacji za evangelizaciju naroda koja upravlja i te koordinira misijskim radom i suradnjom po cijelom svijetu. U tome joj pomažu četiri Papinska misijska djela (PMD): Djelo za širenje vjere, Djelo svetog Djetinjstva, Djelo svetog Petra apostola i Misijska zajednica svećenika, redovnika i posvećenih laika (najčešće se upotrebljava skraćeni naziv Misijska zajednica). Budući da će o svakom ovom Djelu biti zasebno govora, prvo ćemo nešto reći o Kongregacji za evangilizaciju naroda

Kongregacija za evangelizaciju naroda

Mnogo toga poznato je o rimskoj Kongregaciji za evangelizaciju naroda. Međutim, za mnoge je malo poznato kako mu je Drugi Vatikanski sabor, s obzirom na misijsko poslanje Crkve na općem planu, dodijelio najvažniju ulogu: „Za misije i za čitavu misijsku djelatnost treba da bude nadležno samo jedno nadleštvo, naime „Kongregacija za širenje vjere upravlja i usklađuje po svemu svijetu i sam misijski rad i misionarsku suradnju, poštujući ipak pravo Istočnih Crkava“ (Ad gentes, posebno 29).

Povijest Kongregacije

Već od 17. stoljeća niz faktora promijenilo je bitno misijsko lice Katoličke Crkve. To se dogodilo i osnivanjem Kongregacije za širenje vjere (Congregatio de Propaganda Fide) bulom pape Grgura XV. (1621.-1623.) Incrutabili Divinae Providentiae od 22. lipnja 1622. godine. Danas se ova Kongregacija naziva Kongregacija za evangelizaciju naroda. Ovom odlukom Rim je ponovno postao misijskom središnjicom te je preuzeo stalnu misijsku inicijativu. Nakon ovog dokumenta došli su i drugi papinski dokumenti koji imaju veliko mi­sijsko značenje kao što su: Romanum decet (s istim datumom), Cum inter multiplices (14. prosinca 1622.), Cum nuper (13. lipnja 1623.) i konačno Immortalis Dei (iz kolovoza 1627.). Već u drugoj polovini 16. stoljeća sve su prisutnija strujanja koja su misijskom djelu željela osigurati obilježje crkvene zadaće i na taj način staviti je pod neposredno vodstvo Rima. Sama ideja nije bila nova jer je preko Ramóna Llulla (Raymundus Lulus) doživjela svoju konkretnu artikulaciju. Ona je željela u središte kršćanstva staviti službenu ustanovu za širenje vjere. Ustanovu rimske misijske središnjice ponovno su oživjeli karmelićanske Terezijanske kon­gregacije obnove.

U ovom kontekstu treba gledati i na Tomu de Jesus (Diego Sánchez Dávila) (1564.-1627.) koji je bio snažna potpora i animator osnivanja Kongregacije. Godine 1613. objavio je u Antwerpenu svoje veliko djelo De procuranda Salute Omnium Gentium, koje je u istoj go­dini doživjelo dva izdanja. U njemu on, pozivajući se na Petra apostola iz Djela apostolskih (10,23-48), naglašava prvi korak prema obraćenju pogana te kako je u prvom redu papa od­govoran za misije. Iako on nije originalan u svim pojedinostima u ovom pitanju, ipak mu pripadaju ogromne zasluge da se pozabavio na logičan način s velikim kompleksom pitanja te je povijesno-spasenjski i teološki obrazložio potrebu utemeljenja misijske središnjice. S pravom ga se može nazvati pretečom Kongregacije. Od posebnog je značenja instrukcija za apostolske vikare u Aziji iz 1659. godine, a koja se smatra Magna Charta jednog novog misijskog koncepta: „Ona (Crkva) ni u kojem slučaju ne želi te narode dovesti do toga da promijeni njihovu kulturu ukoliko se u tim stvarima ne radi o protivljenju vjeri i moralu. Ima li išta apsurdnije da se kultura Francuske, Španjolske, Italije ili bilo koje druge europske zem­lje prenosi u Kinu! Oni (misionari) nisu donositelji naših kultura nego vjere koja ni u kojem slučaju ne razara kulturnu tradiciju jednoga naroda ukoliko ona nije loša, nego je nastoji oču­vati.“

Dvadeseto stoljeće donijelo je mnoga obogaćenja u misijskom poslanju Crkve koja imaju odjeka sve do naših dana. Svjesni kako je obraćenje u prvom redu djelo milosti papa Pio XI. pozvao je sve na stalnu molitvu. Tako je sv. Tereziju iz Lisieux proglasio zaštitnicom misija (1927.), a od 1928. godine svim članovima apostolata molitve preporučio svakog mje­seca da mole i čine na posebnu misijsku nakanu. Osim toga odredio je reskriptom Kongregacije za obrede 14. travnja 1926. godine da pretposljednja nedjelja listopada za cijeli svijet bude dan molitve i posebne misijske animacije. Ovim je Pio XI. za cijelu Crkvu ustanovio Svjetski misijski dan to jest Misijsku nedjelju.

Cjelokupni posao davanja institucijske potpore misijskom poslanju Crkve ostvarila je i dala trajni rezultat Svećenička misijska udruga. Papa Benedikt XV. u svom apostolskom pi­smu Maximum illud iz 1919. izrekao je svoju želju da se u svim biskupijama svijeta osnuje ova svećenička udruga. Naišla je na plodno tlo u cjelom svijetu.

Isto tako u 20. stoljeću krenulo se u sustavnu izgradnju znanosti o misijama to jest mi­sio­logije. Na raznim sveučilištima otvaraju se katedre i instituti za misiologiju. Tako su usta­novljene sljedeće katedre misiologije: Münster (1911.), München (1919.), Rim (kod Propa­gande, 1919.), Nimwegen (1930.), Ottawa (1932.), Beč (1933.) i Freiburg u Švicarskoj (1940.)

Danas na Kongregaciju za evangelizaciju naroda treba gledati kao na ustanovu širenja vjere po cijelom svijetu s posebnom zadaćom nadleštva za koordiniranje svih misijskih aktivnosti te davanje misijskih smjernica, unapređenje izobrazbe i odgoja svećenika te nastanak i izgradnja domaće hijerar­hije. Daljnja joj je zadaća osnivanje novih misijskih instituta i konačno skupljanje materijalnih dobara za misijski rad. Nova Kongregacija ovim je postala redovito i jedino sredstvo Svetoga Oca i Svete Stolice s jurisdikcijom nad svim misijama i misijskom suradnjom.

Današnje ustrojstvo Kongregacije

Drugi Vatikanski sabor posebno je istaknuo misijsku bit i misijsku suodgovornost bis­kupskog kolegija i njihovih mjesnih Crkava za misije ad gentes. Tako je papa Pavao VI. (1963.-1978.) svojom konstitucijom Regimini Ecclesiae Universae od 15. kolovoza 1967. godine nanovo uredio i prilagodio prema smjernicama Koncila zadaće rimske kurije. Kongregacija je dobila ime Kongregacija za evangelizaciju naroda ili „de Propaganda Fide“. U kon­cilskom dekretu o misijskoj djelatnosti Crkve Ad gentes nanovo je definirana uloga misijskog dikasterija s novim smjernicama novog uređenja upravnih tijela. O tome posebno govori spomenuti koncilski dekret Ad gentes: „… Za sve misije i za čitavu misijsku djelatnost treba biti nadležno samo jedno nadleštvo, naime Kongregacija ‘za širenje vjere’: ona upravlja i usklađuje po svemu svijetu i sam misijski rad i misionarsku suradnju, poštujući ipak pravo Istočnih Crkava …“ (br. 29). Ovaj dokument u istom broju nastavlja: „Potrebno je stoga da ova Kongregacija bude i sredstvo uprave i organ dinamičnog ravnanja koji će se služiti znanstvenim metodama i po­magalima, prilagođenim prilikama ovoga vremena, to jest vodeći računa o današnjim istraži­vanjima teologije, metodologije i misijskog pastorala.“

Pročelnik Kongregacije za evangelizaciju naroda je kardinal Luis Antonio G. Tagle (Filipini) a tajnik Kongregacijie je nadbiskup msgr. Prtase Rugambwa (Tanzanija).

Pročelnici Kongregacije

  • Antonio kardinal Barberini (1632.-1645.)
  • Giuseppe kardinal Spinelli (1676.-1763.)
  • Leonardo kardinal Antonelli (1780.-1784.)
  • Hyacinthe-Sigismond kardinal Gerdil (1795.-1798.)
  • Michele kardinal Di Pietro (1805.-1808.)
  • Lorenzo kardinal Litta (1848.-1818.)
  • Francesco kardinal Fontana (1818.-1822.)
  • Giovanni Battista kardinal Quarantotti (1820?)
  • Ercole kardinal Consalvi (1824.)
  • Bartolomeo Alberto kardinal Cappellari (1826.-1831.)
  • Carlo Maria kardinal Pedicini (1831.-1837.)
  • Giacomo Filippo kardinal Fransoni (1834.-1856.)
  • Alessandro kardinal Barnabó (1856.-1868.)
  • Alessandro kardinal Franchi (1874.-1878.)
  • Giovani kardinal Simeoni (1878.-1885.)
  • Mieczyslaw Halka kardinal Ledóchowski (1896.-1902.)
  • Girolamo Maria kardinal Gotti O.C.D. (1902.-1916.)
  • Domenico kardinal Serafini O.S.B. (1916.-1918.)
  • Wilhelmus Marinus kardinal van Rossum C.Ss.R (1918.-1932.)
  • Pietro kardinal Fumasoni Biondi (1933.-1958.)
  • Samuel Alphonse kardinal Stritch (1958.)
  • Grégoire-Pierre kardinal Agagianian (1958.-1970.)
  • Agnelo kardinal Rossi (1970.-1984.)
  • Dermot Ryan (1984.-1985.)
  • Jozef kardinal Tomko (1985.-2001.)
  • Crescenzio kardinal Sepe (2001.-2006.)
  • Ivan kardinal Dias (2006.-2011.)
  • Fernando kardinal Filoni (2011.-2019.)
  • Luis Antonio G. Tagle (2019.-)

Učinci raznih djelatnosti Kongregacije

Među najvažnije etape koje oslikavaju život Kongregacije “de Propaganda Fide” spa­daju:

  • Instrukcija iz godine 1659. koju se naziva i “Magna Charta di Propaganda”;
  • Osnivanje Papinskog kolegija Urbanum bulom pape Urbana VIII. Immortalis Dei Filius od 1. kolovoza 1627. godine;
  • Osnivanje Papinskog univerziteta Urbaniana 1. kolovoza 1627.;
  • Utemeljenje vlastite tiskare s imenom “Polyglotta” za tiskanje knjiga na jezicima misijskih zemalja;
  • Osnivanje preko 1.500 biskupija od kojih je njih preko 500 moglo prijeći na opće ili istočno pravo;
  • Odobravanje ustanove stotine instituta Bogu posvećenog života sa specifično misionar­skim usmjerenjem ili u područjima s misijskim pravom;
  • Osnivanje PMD i osnivanje Međunarodnog središta za misijsku animaciju (= CIAM).

Nadleštvo i djelatnost Kongregacije

S novom apostolskom konstitucijom Pastor Bonus od 28. lipnja 1988. godine Kongregacija je ovlaštena da na cijelom svijetu vodi i koordinira djelo evangelizacije naroda i misijsku suradnju isključivo u onim zemljama koje su pod Kongregacijom za Istočne Crkve (čl. 85). Osim toga dikasterij ima direktnu i isključivu nadležnost za područja koja joj pripa­daju isključivo područja nadležnosti drugih dikasterija u različitim sektorima (usp. čl. 88-89). U područjima svoga nadleštva Kongregacija uspostavlja i dijeli misijske biskupije prema ta­mošnjim potrebama. Odgovorna je za vođenje misija i provjerava sve zahtjeve i izvješća bis­kupa i biskupskih konferencija. Također družbe apostolskog života, koje su ustanovljene u korist misija, u nadleštvu su Kongregacije (čl. 90, §., 2). Također upravlja vlastitim dobrima i svim drugim dobrima koja su određena za misije preko vlastitog i za to određenog ureda (čl. 92).