(Drugi vatikanski sabor. Dokumenti. Latinski i hrvatski. Zagreb 1993., 491-559.)
Čin objavljivanje dekreta “Ad gentes” 7. prosinca 1965. godine zasigurno predstavlja jedan od istaknutijih i djelotvornijih plodova Drugog vatikanskog sabora. Ovaj dekret opet je donio, prema duhu saborskih otaca, evangelizacijsko poslanje u samo srce Crkve, u njezin trojstveni izvor. Kao posljedica toga djelo evangelizacije opet je ušlo u svijest Crkve i u odgovornost svih krštenika, od biskupa, svećenika, redovnika i do svih vjernika. Dekret “Ad gentes” postao je prema želji pape Pavla VI. “pastoralna knjiga” svake Crkve što nastoji živjeti prema evanđelju. Ako je središnji tekst dogmatska konstitucija “Lumen gentium”, što ju je Pavao VI. definirao kao “Magna charta” Sabora, dekret “Ad gentes” je poseban tekst za tumačenje Sabora što preuzima i razvija posebne teme samog Sabora kao: partikularna Crkva, službe i karizme, unapređenje čovjeka, razvoj i evangelizacija.
Tekst ovog dekreta je uistinu vodič za pastoral u cijelo Crkve. Sadrži dvije središnje tvrdnje koje su ga obilježavaju. Poslanje Crkve danas je jedinstveno i nedjeljivo, a povjereno je svakoj partikularnoj Crkvi, budući da je “putujuća Crkva po svojoj naravi misionarska”. Iz toga se zaključuje da “misije” nalaze svoje pravo građanstvo u pastoralu svake partikularne Crkve i ne ostaju više na rubovima crkvenoga života. S druge strane misijsko djelovanje “Ad gentes” postaje mjerilo pastorala, njegov cilj i njegova mjera provjeravanja. Biskupi su naime više puta ustvrdili da je misijsko angažiranje znak prave crkvene zrelosti i konkretan osjećaj za misijsku zadaću svake partikularne Crkve.
Bitni sadržaji saborskog dokumenta mogu se ukratko sažeti u nekoliko rečenica. Izlaganje doktrinalnih načela što tvrde da je Crkva po svojoj naravi misionarska ako njezin početak izvire iz poslanja Sina i poslanja Duha Svetoga prema Očevu planu. Pojam misijskog djela u sebi, što obuhvaća navještaj evanđelja, svjedočanstvo života i dijalog s još nevjerujućom braćom; oblikovanje kršćanske zajednice s vlastitim biskupima, klerom i ustrojem. Zatim primjerena priprava i doktrinalna i apostolska formacija misionara te vrednovanje misijskih ustanova.
Uređenje misijskog djelovanja povjereno nadležnom zboru, to jest Zboru za evangelizaciju naroda kojemu je dužno ravnati i usklađivati u cijelom svijetu misijsko djelo; i na kraju misionarska suradnja što treba uključiti sve vjernike, sve svećenike pod vodstvom i na poticaj njihova biskupa, i redovničke ustanove.
Dekret završava pozdravom svim glasnicima evanđelja, pridružujući se njihovim patnjama i sa željom da svi narodi budu što prije dovedeni k poznavanju pune istine i k spasonosnom iskustvu svjetla i milosti Kristova evanđelje.