U subotu 14. kolovoza za svećenika je zaređen đakon Alexandre Saša Adjimon Djivoedo, koji je posljednjih godina studirao teologiju u Zagrebu uz potporu Varaždinske biskupije. Sveti red prezbiterata primio je od svoga biskupa Rene-Marie Ehouzoua u biskupiji Porto-Novo u Beninu u zapadnoj Africi. Idućeg dana, u nedjelju 15. kolovoza na svetkovinu Velike Gospe, proslavio je mladu misu u svojoj rodnoj župi Svete Obitelji u Adjarri, predgrađu Porto-Nova, glavnoga grada Benina. Na slavljima svećeničkog ređenja i mlade mise u Beninu sudjelovala je i veća skupina njegovih kolega, odgojitelja, prijatelja i gostiju iz Hrvatske, ponajviše iz Varaždinske biskupije.
Evo što je zapisao jedan od sudionika:
MI KWABO YOVỚ! – Dobrodošao bijeli čovječe! Ovaj pozdrav na gunskom jeziku svugdje je u Africi u Beninu dočekivao grupu od dvadeset Hrvata koji su tamo boravili od 10. do 22. kolovoza, ponajprije zbog ređenja i mlade mise vlč. Alexandra Saše Adjimona Djivoeda koji se za svećenika pripremao u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu. Odgovor na ovakav pozdrav glasi: O O O… (slovo o!) Slobodno se može reći da je upravo taj O O O… kao izraz divljenja bio neprestano na usnama cijele grupe.
Ponajprije se to odnosi na sam obred ređenja 14. kolovoza kada je biskup Porto-Nova, mons. Rene-Marie Ehouzou, zaredio petnaest novih svećenika među kojima i vlč. Alexandra. Naše divljenje nastavilo se odmah drugi dan 15. kolovoza kad smo sudjelovali na slavlju mlade mise u Adjarri koju su slavila četvorica mladomisnika, a među njima i vlč. Djivoedo. Živahnost i poletnost afričkog liturgijskog slavlja ostat će nam zauvijek u sjećanju kao i pristupačnost i jednostavnost biskupa Porto-Nova koji nas je osobno primio u svojem domu i iskazao nam srdačnu gostoljubivost.
Daljnje divljenje i neprestano nova iznenađenja su, osim uz liturgijska slavlja, vezana za sam susret s ljudima i raznim mjestima značajnim za kulturni, povijesni i crkveni život Benina. Tako smo posjetili gradove Porto-Novo i Cotonou, gdje je sjedište Vlade, i tu doživjeli svakodnevni život običnih ljudi. Hodočastili smo u Nacionalno marijansko svetište u Dassu i posjetili grad Ouidah koji je značajan s jedne strane zbog tzv. ‘Vrata bez povratka’ koja su simbol tužne afričke povijesti odvoženja ljudi u roblje, a s druge strane je značajan zbog tzv. ‘Vrata nade’ koja su pak simbol dolaska prvih misionara u Afriku i s time kršćanstva.
O nadi koju su u Africi tijekom dugih godina djelovanja širili naši misionari vlč. Toni Štefan i vlč. Franjo Ječmenica, svjedočili su nam župljani i današnji župnici u župi Adjarra i u župi Srca Isusova u Porto-Novu. O njima smo čuli samo riječi pohvale i iskrene zahvalnosti zbog svega što su naši misionari u tim župama učinili. Također su zahvalni Varaždinskoj biskupiji, koja je uz to što je školovala dvojicu njihovih svećenika te dala velik doprinos misijama kroz rad misionara Tonija Štefana, također financirala izgradnju pastoralnog centra posvećenog bl. Alojziju Stepincu u župi Adjarra, za što su vjernici Varaždinske biskupije nekoliko godina izdvajali svoje korizmene darove i novčane priloge.
Osim divljenja, grupa Hrvata koja je posjetila Benin izražava iskrenu zahvalnost. Ponajprije vlč. Alexandru Djivoedu i njegovoj obitelji na srdačnom dočeku, prijemu i brizi za sve što je trebalo oko organizacije našeg boravka u Beninu. Zahvalnost ide i časnim sestrama družbe Marijinih sestara od čudotvorne medaljice kod kojih smo boravili u mjestu Malanhoui. One su nas lijepo primile u svoj samostan koji su osnovale i koji vode dvije sestre iz Hrvatske (s. Natalija i s. Doroteja) i u kojem smo se osjećali kao kod kuće. Uz vlč. Alexandra često je, s obzirom na vodstvo po Beninu, bio i vlč. Odilon Singbo koji je također na službi u Hrvatskoj, pa i njemu dugujemo zahvalnost. Na susretu s ljudima i na njihovoj srdačnosti i gostoljubivosti svi mi koji smo bili u Beninu možemo reći samo: MI BAJI – hvala. Svi pak koji su se s nama pozdravljali s osmijehom su dovikivali ODABỚ – doviđenja. (missio.ba/kta)