Miyuki Ito, 38 godina, i njezina kćerka Kotono, 5 godina, krštene su 3. travnja u katoličkoj vjeri kao jedne od više tisuća katekumena na cijelom svijetu. Svečanost je održana u župnoj crkvi u Yonezawi, gradu Prefekture Yamagata, nekih 300 kilometara sjeverno od Tokya.
Njihov je slučaj ipak nesvakidašnji. Miyuki je supruga jednog šinto-svećenika, u zemlji gdje je katolika svega jedan procent. „Moja je kuća šinto-hram, a ja radim kao „miko“, tj. suradnica šinto-svećenika“, izjavila je ona agenciji Ucanews.
Uz budizam i konfucijanizam šintoizam predstavlja najjaču religiju na otočju i vrlo je usko povezan s japanskom kulturom. Ona nema jednog utemeljitelja niti zajedničke dogme. Zajedničke značajke šinto-religije su u obredu i arhitekturi. „Šinto-hram“ je odatle jedna od najbitnijih oznaka na kojoj se temelji identitet šintoizma. U Japanu je danas aktivno više od sto tisuća šinto-hramova u kojima se moli „kamima“ (kami = bog). Miyuki će i nakon svoga krštenja nastaviti svirati sakralnu glazbu uz obrede koje obavlja njezin muž.
Ona je s 23 godine počela raditi u šinto-hramu koji je pripadao prefekturi Shimane. Preselivši s roditeljima u Yamagatu, upoznala je tamo šinto-svećenika Haruhika, za kojeg se kasnije udala.
Kršćanstvo je ona upoznala još kao djevojčica. Pohađala je katoličku školu i tamo slušala o životu Majke Terezije, koja ju je oduševila. Tako je ona tri godine nakon što se udala, za vrijeme svog putovanja po Indiji, pohodila sestre Misionarke Ljubavi u Kalkutti i Utemeljiteljica ju je tada blagoslovila. Majka joj je Terezija darovala krunicu, koju ona otada čuva kao posebnu dragocjenost.
Miyuki se obratila tek kasnije. 2008. za vrijeme jela počela je pljuvati krv, a liječnici su utvrdili rak na grkljanu. Ona se tada sjetila lika Majke Terezije, iako to nije mogla objasniti, i u sebi rekla: „Prije nego što umrem, ja se hoću krstiti!“
Nakon što je otpuštena iz bolnice tražila je mogućnost kako bi primila taj sakrament, ali su je stalno upozoravali da ona kao „miko“ svoju odluku mora temeljito promisliti. Međutim ona je uporno ponavljala svoju želju te su je kao katekumena primili u župi Yonezawa.
Dva mjeseca nakon njezina katekumenata rak je nestao. „Meni je Isus Krist spasio život, zato ostatak svoga života želim provesti u Crkvi“, rekla je, a u njoj je rasla sve jača čežnja za Kristom.
Miyuki je iz svoga iskustva kao „miko“ znala da ljudi u šinto-hram dolaze ponajprije iz svjetovnih pobuda, a ne iz duhovnih. „Kad mi (moj muž Haruhiko i ja) pokušamo s vjernicima razgovarati o bogovima, oni nas s nevjericom pitaju, „o čemu vi to pričate?“ „A mi bismo zaista željeli razgovarati s njima o bogovima.“ Miyuki se bavila mišlju da napusti svoj posao u hramu kao „miko“, međutim župnik i katekumenska skupina su joj savjetovali neka to ne čini.
Njezina kćerka Kotono otišla je sama svećeniku i molila ga da je primi na krštenje. „Voljela bih upoznati Isusa“, rekla je petogodišnja djevojčica. „Volim Isusa i Mariju“. Miyukin suprug za sada nema ništa protiv krštenja svoje supruge i kćerke. On veli da je to za njega veliki blagoslov. „S obzirom na moj položaj“, kaže on, „ja se ne mogu krstiti“.
Premda je stanovništvo toga područja sve starije i smanjuje se, ono i nadalje običava za velike šinto svečanosti donositi svoje žrtvene darove na oltar. „Mislim kako sam obvezan sve učiniti, da bih opravdao očekivanja onih koji su tako mnogo učinili za život ovog hrama“, objašnjava Haruhiko.
Obitelj Ito kani nakon Uskrsa i krštenja poći u Francusku, gdje će u pratnji više katoličkih svećenika sudjelovati na hodočašću u Lurdu. (SC) (missio.ba/zenit.org)