Sveti Jakov u svojoj poslanici piše: „Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi … da je vjera bez djela jalova.“ (Jak 2, 17) Hrvatski narod to je vrlo dobro shvatio, jer zna što znači djelovati na način koji je hvale vrijedan. Iako je i naš narod prošao križni put razaranja i gladovanja, svejedno se izdigao iz pepela i smogao snage da pomogne potrebitima, povrati im dostojanstvo, da se i ljudi ovdje, iako na drugom kontinentu, osjete vrijednima, da znaju da nisu odbačeni te da im se omogući bolje sutra.
Hrvatski narod, prije svega iz Hrvatske i BiH, vjerom i dobrim djelima unaprijedio je cijeli moj Kivumu i tako pridonio razvoju cijele Ruande. Koliko ste toga učinili, braćo i sestre, to ćete pročitati u ovom tekstu. I nadamo se da ćete nas podržati da dovršimo započeto djelo našega pokojnog fra Vjeke Ćurića. Sad nam je ostalo da ovoj mladosti ovdje još izgradimo i športsku dvoranu te da izgradimo i dodatnih nekoliko učionica za našu osnovnu školu.
Da podsjetim, misionar sam u selu Kivumu, u Ruandi. Moj misionarski put započeo je 1990. godine. Najprije sam bio u Ugandi, u selu Rushooka. Zadnjih 16 godina misionar sam u Ruandi, gdje sam preuzeo župu koju je vodio moj redovnički brat fra Vjeko Ćurić, a koji je umro mučeničkom smrću u tešku razdoblju ruandskog poraća, 31. siječnja 1998. godine.
Nakon fra Vjekine pogibije nitko nije htio preuzeti Župu Kivumu, pa su njegovi projekti, a prije svega mislim na školovanje siromašne djece, polako počeli blijedjeti. Nisam to mogao gledati i nakon što sam Župu Rushooka postavio „na noge“, zatražio sam da me prebace u Kivumu. Iako u početku nije bilo lako, nisam nikada ni pomislio odustati.
Nismo imali vode. No našli smo načina kako da ju skupljamo. Nismo imali struje. No našli smo načina kako da u mraku svijetlimo. Nismo imali interneta. No našli smo načina kako da sa svijetom komuniciramo. Polako, ali sigurno gradili smo bolje sutra našim župljanima u Kivumuu. Isus je imao plan za nas i mi smo ga slijedili, nošeni ljubavlju i vjerom.
U početku smo mi fratri ponovno pokrenuli strukovnu školu, u kojoj mlade školujemo za razna zanimanja: zidare, stolare, krojače, vodoinstalatere, zavarivače i električare. Ipak, Isus je za nas imao još veće planove. Danas u Kivumuu imamo vrtić, osnovnu te dvije srednje škole, dva učenička doma – za djevojke i dečke, kao i veliku kuhinju, u kojoj svi naši učenici mogu istovremeno jesti. Unutar našeg Centra „Otac Vjeko“ sada imamo oko 700 djece i mladih, za koje svaki dan osiguravamo i topli obrok. To su djeca iz vrlo siromašnih obitelji, koje si topli obrok mogu priuštiti samo dva-tri puta tjedno. Zato nam se vrlo često zna dogoditi da djeca i u vrtić i u školu dolaze i bolesna, samo da ne propuste ručak, koji kod nas uvijek dobiju.
Doveli smo struju, uspjeli u školi postaviti i internet i naše su škole moderno opremljene, pa je tako tehnička škola proglašena uzornom školom u Ruandi, jer naša djeca ovdje, osim klasičnog obrazovanja, dobiju i sjajnu praktičnu nastavu, zahvaljujući kojoj iz škole izlaze kao vrlo kvalitetni majstori i informatičari.
Do danas smo školovali više od 2000 mladih ljudi, koji sada žive jedan bolji život. Sve to nije bilo slučajno. Imao je Isus velike planove i poslao je nas da se udružimo i pomognemo ruandskomu narodu.
I udružili smo se. Pokrenuli smo i sjajan projekt – Prijatelj Centra „Otac Vjeko“. Naime mnogi ljudi žele pomoći, ali se ne mogu obvezati na kumstvo jednomu djetetu, jer je to dugotrajna i ne baš jeftina obveza. Problemi kumstava započinju ako donatori, iz raznih razloga, više nisu u mogućnosti skrbiti o svojem štićeniku. To nas dovodi u nezgodan položaj, jer što onda učiniti s tom djecom? Kako reći djetetu da za njega više nitko ne plaća školarinu i da se ne može više školovati? Stvaranjem obveze prema kumovima dovodimo i te ljude u nezgodan položaj, jer ih se obvezuje da za djecu uplaćuju točno određene iznose, i to nekoliko godina. A to si ne može svatko priuštiti. Stoga prakticiramo zajedničku blagajnu, iz koje zajamčeno financiramo školovanje djece do završetka škole. Riječ je o zajedničkom proračunu i sve donacije idu u njega. Na početku školske godine znamo koliko imamo sredstava na raspolaganju da djeci omogućimo školovanje, svakodnevni ručak, pribor za praktičnu nastavu i uniforme. I na temelju toga upisujemo novu djecu u školu. Takav se naš pristup pokazuje toliko uspješnim da smo u mogućnosti svake godine uvoditi sve više noviteta u školovanju, ali i u prehranu učenika za koje skrbimo.
Također na taj način djeci ne dajemo nadu da će jednog dana netko doći i odvesti ih u neki bolji svijet. Nekima je dosta teško shvatiti što je to „kumstvo“ i mnogi od njih zapravo se nadaju da je to netko tko će ih sponzorirati cijeli život, pa se zbog toga ne žele dovoljno truditi u školi.
Majka Terezija je rekla da su dobra djela karike koje tvore lanac ljubavi. Sretni smo i blagoslovljeni što je sve više ljudi odlučilo biti karika našeg lanca ljubavi i dobrih djela.