U vrlo mladoj dobi, Paulina Jaricot razmišlja što se može učiniti kako bi se radniku vratilo dostojanstvo čovjeka, oca i kršćanina. Zapravo, kršćani su zabrinuti zbog teškog položaja radnika i nastoje vratiti društvenu ravnotežu i ublažiti siromaštvo. Oni osuđuju pogoršanje radnih uvjeta u industriji. Frederic Ozanam bavi se društvenim pitanjima, kritizira ekonomski liberalizam i zajedno s drugima traži društveni napredak utemeljen na ostvarenju kršćanskih načela bratstva i milosrđa. Prema njegovim riječima, problem koje uzburkava svijet je „borba onih koji nemaju ništa i onih koji imaju previše“ (Catherine Masson, Pauline Jaricot, op. cit., str. 329). Kako dati mali dio „slobodnog vremena“ i „spasenja“ radničkoj klasi? Što se može učiniti kako bi radnik povratio svoje dostojanstvo čovjeka, kršćanina i oca? Kako radniku vratiti dostojanstvo muškarca, kako pomoći ocu obitelji da okusi čari svog domaćeg ognjišta? Kako vratiti muža ženi, oca djetetu i „Boga čovjeku kojem je On sreća i kraj?“ (Catherine Masson, Pauline Jaricot, op. cit., str. 340). Trebamo li stvoriti kršćansku tvornicu?
Dobročinstvo više nije dovoljno; pravda se mora umiješati, pa otuda proizlazi i želja za slobodnim udruživanjem radnika. Osobito na sjeveru Francuske, počinjemo osuđivati iskorištavanje čovjeka od strane drugog čovjeka, koji razmišlja o svojim bližnjima kao o podloj stoci”(Mgr Giraud, Cambrai, 1845; vidi Catherine Masson, Pauline Jaricot, op. cit., str. 330). Biskup Affre iz Pariza, osudio je 1843. godine „novo ropstvo“ do kojeg je dovela profitna ekonomija koja je imala namjeru „zgnječiti“ industrijske radnike. To je obris socijalnog katolicizma koji nalazi odjeka u Ozanamu. Biskupi uglavnom grade temelje na moralnim i duhovnim načelima, općenito su neprijateljski raspoloženi prema socijalističkim doktrinama i šute o ideji udruživanja radnika koju posebno zagovara Ozanam. Oni uglavnom polažu nade u obnovu vjere.
U Paulinino doba „industrija svile zapošljavala je oko 40.000 radnika, uključujući 30.000 tkalaca zvanih canuts. Oni se okupljaju zajedno sa svojim obiteljima u uskim iznajmljenim sobama okruga Croix-Rousse i Saint-Georges. Place des Terreaux, u blizini doma obitelji Jaricot, pravi je trgovački centar“ (Catherine Masson, Pauline Jaricot, op. cit., str. 323). Dolaskom mehaničkih obrta, velika je potražnja za dječjim radom. Interesi poslodavaca preklapaju se s interesima obitelji koje na taj način primaju dodatne plaće, na štetu obrazovanja i zdravlja djece. Zakon koji regulira rad donesen je 1841. godine i slabo se primjenjuje.
Žene su također traženi radnici, iako zakon zahtijeva dopuštenje muža kojem pripada njezina plaća. „U Lyonu žene koje rade sa svilom rade od 2 do 4 sata dnevno ponekad duže, od 3 sata ujutro po ljeti, a od 5 sati zimi i po noći, ponekad i do 11 sati navečer. Nedjelja je jedini slobodan dan. Radionice su nezdrave, slabo osvijetljene. […] Njihove niske plaće i razdoblja nezaposlenosti stvaraju nepremostiv problem za mnoge slobodne žene i stvaraju mnoge slučajeve seksualnog iskorištavanja. Prostitucija se posebno razvija među radnicima koji rade sa svilom. Pauline sve to vidi vlastitim očima kad odlazi na raskrižja i ulice Lyona kako bi skupila tjedni novčić za Djelo za širenje vjere“ (Catherine Masson, Pauline Jaricot, op. cit., str. 323).
Radnici se pokušavaju sami organizirati kako bi ublažili svoju nevolju, ali njihovi su životi teški. U okviru „uzajamnosti“, tvrtke okupljaju radnike koji za mjesečni doprinos primaju pomoć u slučaju bolesti, nezaposlenosti ili starosti. Taj je sustav već neko vrijeme postojao u Lyonu i omogućio uspostavljanje „zajedničke dužnosti“ (Catherine Masson, Pauline Jaricot, op. cit., str. 324). Tijekom studenog 1831., a zatim i za vrijeme štrajkova 1833. godine, došlo je do napetosti i sukoba „između radnika i republikanaca koji su djelovali u Lyonu na domjencima, u sklopu tajnih društava i putem novina“ (Catherine Masson, Pauline Jaricot, op. cit., str. 324.). Čak i ako ovaj uzajamni otpor ostane neorganiziran nakon represije tijekom 1831., međusobna će se pomoć nastaviti razvijati. Paulina će se zapitati ne bi li trebalo krenuti korak dalje, pretvarajući kršćanske radnike u apostole koji će duboko promijeniti društvo zahvaljujući duhu Evanđelja.
Paulina je smatrala da bi bilo idealno stvoriti kršćanske tvornice u kojima bi se sva pravila, uključujući uzajamnu pomoć među radnicima, temeljila na Evanđelju.
Paulina Jaricot želi osnovati tvrtku Notre-Dame des Anges zajedno s obitelji Perre-Allioud. Zapravo, ona će kontinuirano osiguravati novčana sredstva koja će se na kraju koristiti u druge svrhe, a često i rasipati, umjesto da služe njezinom projektu. Čak i kada Paulina savjetuje svojim bliskim suradnicima da budu mudri i oprezni, dobiva samo odgovor koji skriva zlonamjernost „koalicije starih lisica“ koji zajedno rade na osnivanju nove tvrtke koja iskorištava „ideju Banke neba i Paulinino sudjelovanje“ (sestra Cécilia Giacovelli, Pauline Jaricot. Biografija, Pariz , Mame, 2005., str. 244). Paulini je rečeno: „Kršćansko srce ne može podnijeti nikakav osjećaj mržnje i osvete“ (Sestra Cécilia Giacovelli, Pauline Jaricot. Biografija, op. cit., str. 244). Čak i kada Paulina istakne da postoji „nemjerljiva nijansa između osjećaja osvete i slijepog povjerenja“ (sestra Cécilia Giacovelli, Pauline Jaricot, op. cit., str. 244), Paulinin novac bit će preusmjeren, kao i novac prijatelja i malih dioničara koji su joj vjerovali da će sudjelovati u njezinu projektu. To su uglavnom ljudi koji pripadaju Djelu za širenje vjere i Živoj krunici.
Društvo kovačnica, pod imenom „Society des Forges de Sainte-Anne-d’Apt“ osnovano je 3. travnja 1846., a njegova je glavna svrha bila pretvoriti odljevke iz visokih peći Rustrel u željezo i lim. No stvari se kompliciraju, tvrtka je ozbiljno ugrožena i Pauline razumije da njezin projekt ulazi u kritičnu fazu, pa čak i katastrofalnu, osobito za male dioničare koje je osobno povezala. Jedva šest mjeseci nakon osnutka, društvo kovačnica „pretrpjelo je gubitak od više od 100.000 franaka, zbog neopisivog rasipanja sredstava. Ostalo je samo 600 franaka u kutijama i količina roba za prodaju koja nije prelazila 9.000 franaka. S druge strane, dugovanja za nekretnine i rad dosegli su iznos od 500.000 franaka“ (Sestra Cécilia Giacovelli, Pauline Jaricot. op. cit., str. 246.). Paulinu su uništili lopovi i prevaranti.
Njezin će lijepi projekt biti uništen. Trebala je to biti „kršćanska tvornica“ u kojoj bi Evanđelje bilo temelj, kako bi se radnici pretvorili u vrijedne radnike i apostole. Paulina će umrijeti kao „žrtva“, uništena i omalovažena, a da pritom ne izgubi povjerenje u svog „božanskog supružnika“. To će je potaknuti da produbi svoju meditaciju o otajstvu križa.