Paulina je pogođena teškim stanjem radnika, u kojima zbog siromaštva slabe vrline i hrabrost. Željela je stvoriti društvo u kojem će radnik, otrgnut iz ropstva nemilosrdnog rada, imati svoje dostojanstvo kao čovjek. „Kći čovjeka koji je sam stvorio svoj uspjeh poznaje svijet rada. Ona poznaje greške radnika, ali i njegovo dobročinstvo. Poznaje profinjenost svijeta i čudovišni prestiž novca“ (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, Lyon, Ed. & Imprimeries du Sud-Est, 1952, str. 140). Novac, kao i siromaštvo, može pomoći srcu da se otvori kako bi donio svjetlo „idolopokloničkim narodima“, ali, kako se pita župnik Arški pišući Paulini, „zar ne može proširiti nadaleko i kugu loših doktrina i korupcije?“ (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str.103). Budući da industrija prakticira „zamjenu čovjeka strojevima, vrijedan radnik koji je znao i mogao uštedjeti za budućnost te milostinjom pozvao blagoslove s nebesa na svoj rad, sada poznaje samo sebičnost i sramotu. Cijena njegovog rada više ne može biti dovoljna za povećane potrebe njegove obitelji“ (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str.103).
Položaj radnika teško je razumjeti, a još ga je teže analizirati ako želimo poštivati povijesnu distancu. „Crkva nikada ne može odustati od vršenja milosrđa kao organizirane aktivnosti vjernika, a s druge strane nikada neće doći do situacije u kojoj milosrđe nije potrebno svakom kršćaninu, jer je čovjek, osim pravde, uvijek trebao i uvijek će trebati ljubav“ (Benedikt XVI., Bog je ljubav, 25. prosinca 2005., broj 29). Pitanje koje ostaje je sljedeće: kako organizirati pravi humanizam, koji u čovjeku prepoznaje Božju sliku i koji mu želi pomoći da živi svoj život u skladu s tim dostojanstvom?
Kako poštivati i promicati prava i potrebe svih ljudi, osobito siromašnih, poniženih i bespomoćnih? Kako u svakom muškarcu i ženi probuditi onu ljubav koja otvara njihov um drugima, tako da njihova ljubav prema bližnjemu više nije nametnuta izvana, već je posljedica njihove djelotvorne vjere (usp. Gal 5, 6)?
Kada siromašni pate, što rade bogati? Ovo se pitanje možda ne postavlja toliko često danas, kao što se postavljalo u Paulinino vrijeme. Ljubav je besplatna i kršćanski stav trebao bi biti „srce koje vidi“ (Benedikt XVI., Bog je ljubav, broj 31). To je nesumnjivo bio slučaj s Paulinom, koja je bila otvorena srca prema siromasima. „U međuvremenu, bogati zadovoljavaju svoje potrebe za užitkom, a zavođenje zlata proširuje njegovo carstvo i povećava broj njegovih žrtava“ (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str. 103). Kako očuvati pravedan društveni poredak, dobro iskorištavajući zlato i srebro? Kakve odnosi trebaju biti između bogatih i siromašnih? Kako živjeti imajući srce odvojeno od svega?
To su pitanja koja si Paulina postavlja jer je uvjerena da je potrebno „spasiti kreposti“, pomoći Crkvi i misionarima kako bi mogli naviještati Evanđelje do kraja svijeta.
Arški župnik ne ustručava se moliti Gospodina: „Smiluj se kršćanskim radnicima koji i dalje više vole patnju od napuštanja svog svetog zakona. Ti, Stvoritelju, znaš gdje su metali. Daj svojim prijateljima dovoljno da se brane. Dopustite mi da zatražim, u dobrotvorne svrhe, u ovom stoljeću gdje je sve povezano, sredstva razmjerna ogromnim potrebama Tvoga naroda“ (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str 104).
Paulina želi stvoriti „Univerzalnu banku za siromašne“, banku na nebu o kojoj je godinama sanjala, a koja bi mogla započeti s radom zahvaljujući skupštini od petnaest ljudi, od kojih bi svaki imao mogućnost donijeti 100.000 franaka. Ovaj fond, namijenjen pomoći dobrim djelima, uložio bi se na taj način da se zarada od 5% može posuditi za pomoć radnicima. „Ovu banku ćemo nazvati: „Besplatni zajmovi“. Novac će uroditi plodom u industriji u kojoj će se prema radniku postupati dostojanstveno, kako dolikuje kršćaninu, a rad će biti pravedno plaćen. Radniku se mora vratiti dostojanstvo čovjeka, tako što će ga otrgnuti iz ropstva nemilosrdnog rada, dostojanstvo oca, omogućujući mu da ponovno otkrije čari obitelji i njegovo dostojanstvo kršćanina, pružajući mu nadu u vjeri ”(Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str. 104-105) Dobro vođena, Paulinina „kršćanska tvornica” bila bi izvor vrijednih radnika za širenje dobrog duha u društvu. Tako bi se povećao broj apostola radnika. Nažalost, Paulinu su teško oštetili lopovi i prevaranti, a doživjela je ogromne teškoće i neuspjehe. Paulinin san bio je razoren, iako je bio lijep i ambiciozan (pomagati bijednima i siromasima, ne više milostinjom i korom kruha, nego normalnom životom u pristojnim kućama). Čak će i u Lorettu bijeda biti velika, a Marijini pratitelji će se u određenim danima morati zadovoljiti „kuhanom juhom s kruhom začinjenim solju“ (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str. 134).
Na ovom zastrašujućem bojnom polju Lyonskog društva tijekom Paulininog života, često se sukobljavaju dva antagonista, „čovjek novca“ i „čovjek rada“, jedni i drugi radnici. „Ovaj čovjek vrijedi pola centa na sat, onaj vrijedi 1 cent“ (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str 101). U prošlosti, a tako je i danas, nije lako prihvatiti vrijednosti Evanđelja u poslovnom svijetu, u gruboj stvarnosti svijeta rada, u središtu potrage za društvenom pravdom. „Paulina sjedi na klupi i tužno gleda grad spaljen ovim novcem.
A zalazeće sunce, kao da želi dokazati da je u pravu, stavlja svoj žuti disk na grad poput velikog zlatnika. Srce mu gori…”(Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str. 101). Novac je potreban za misije i naviještanje Evanđelja u dalekim krajevima, ali je također potreban i za pomoć siromašnima ovdje, za preobrazbu društva kako bi svi mogli živjeti u boljim uvjetima života i kako bi se živjelo na temelju evanđeoskih vrijednosti. Ali to je osjetljiv i težak posao; velikodušna Paulina, srcem okrenuta siromasima i prihvaćanju Evanđelja, naučit će to u svoje vrijeme. Valja napomenuti da je Rimska kurija i dalje zadivljena ovom ženom. Ne inspirira ih samo prijateljstvo, već duboko uvjerenje da su suočeni s čudesnom moralnom snagom koju izravno podržava Bog“ (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str. 145).