Predstavljam dvije sestre misionarke s dugogodišnjim radnim iskustvom u biskupiji Livingstone u Zambiji. One su rodom Indijke, članice družbe Prikazanja Bl. Djevice Marije. Surađivale su sa mnom u misiji Sichili, a kasnije su vršile razne pastoralne službe na planu biskupije.
Sestra Lynette – odgojiteljica budućih redovnica
Kao misionarka radili ste 21 godinu u različitim službama u Crkvi u Zambiji. Opišite kratko to iskustvo.
Svoj misijski rad započela sam u misiji Sichili koja je imala mnogo postaja u udaljenim selima. Bila je to prilika za učenje misionarskog rada i života, upoznavanje ljudi, njihove kulture i tradicije, utemeljenje malih kršćanskih zajednica.
Nakon toga sam radila na planu biskupije osobito na poučavanju dobrovoljnih kateheta. U tom procesu sam otkrila da treba nešto napraviti za obitelji. Tada sam, zajedno sa suradnicima, stvarala program za bračne parove i osposobljavala ih za pomaganje drugim bračnim parovima. Nakon tog rada ponovno sam se željela vratiti na župu. U to vrijeme je sida sve više uzimala maha i odnosila je mnoge župljane. Ostajala je siročad pa se trebalo njima posvetiti.
Vaš sadašnji posao je odgajanje budućih redovnica. Zašto vaša redovnička kongregacija to smatra važnim?
U zadnjih desetak godina mnoge djevojke su nam se željele pridružiti. Zato sam, uz pastoralni rad, bila određena da radim s njima u svojstvu animatora za zvanja. Pri tome sam nastojala s tim mladim djevojkama podijeliti karizmu naše osnivateljice Nano Nagle, a to je služenje siromasima osobito u odgoju. Ovdje u Zambiji smo mi uglavnom Irkinje i Indijke pa kako postajemo starije, potrebno je da mlađe sestre, Zambijke, nastave služenje siromasima.
Kako mlade djevojke odgovaraju na ono što ih želite poučiti i kako se Zambijke uključuju u međunarodnu kongregaciju kao što je vaša?
Drago nam je da neke odgovaraju pozitivno. Možda zato što nas vide da smo uključene u mnoge službe za ljude.
Njihova prilagodba međunarodnoj zajednici kao što je naša je izazov i njima i nama koje smo Irkinje i Indijke. Svi moramo naučiti živjeti s različitostima i u isto vrijeme se radovati zajedništvu.
U kakve službe su uključene vaše mlade sestre?
Imamo četiri zavjetovane sestre. Jedna nam se priključila kad je već bila učiteljica pa je ona sada u školi. Druga je završila školu za bolničarke pa je sada u bolnici. Treća je godinu dana radila na župi osobito sa ženama i siročadi. Trenutno je u učiteljskoj školi. Četvrta je godinu dana radila s oboljelima od side, a sada je i ona u učiteljskoj školi.
Ako bi neka djevojka iz Europe željela stupiti u vaš novicijat, što biste joj kao učiteljica novakinja odgovorili?
Odgovorila bih neka pokuša. No morala bi znati da ne bi bilo lako prilagoditi se različitosti kulture i vrednota. Zato bih joj savjetovala da prije dođe i živi s nama u zajednici i da bude uključena u rad zajedno s drugim sestrama. Tada, ako bi željela ući u novicijat, to bi bio njezin izbor. Možda bolje da se formira u Europi. Mislim da joj ne bi bilo lako, no mladi ljudi su sposobni prilagoditi se raznim okolnostima.
Sestra Zinha još uvijek otkriva tajnu misionarskog poziva
Moj poziv da budem misionarka u stranoj zemlji potječe od 1985. kad sam u jednoj katoličkoj reviji pročitala što je napisao jedan svećenik: "Došlo je vrijeme da Indijci odu u druge zemlje kao misionari kao što su strani misionari nekad dolazili u Indiju."
U to vrijeme sam bila upraviteljica jedne popularne škole na jugu zemlje gdje je život postajao sve laganiji. Osjetila sam poziv da odem u siromašne krajeve Indije ili da odem u Zambiju. Posrećilo mi se da sam bila odabrana za Zambiju kamo sam otišla 1986. s otvorenošću srca da učim od ljudi druge kulture i spremnošću da me Duh Sveti vodi u novom poslu misionarke.
Prva služba mi je bila u Sichili gdje sam zamijenila Sestru Lynette u radu na župi. Odmah sam počela učiti domaći jezik nakon čega sam bila spremna prihvatiti izazove pastoralnog rada osobito u udaljenim postajama misije. Postala sam dio pastoralnog tima koji je uključivao svećenike i katehiste. Osobito sam se posvetila župnkom programu za poučavanje i formiranje malih zajednica te njihovih voditelja.
Nakon osam godina u tom poslu, opet sam zamijenila sestru Lynette kao biskupijski povjerenik za katehezu te sam obavljala i druge dužnosti na planu biskupije.
Uvijek me je pratila tajna i misterij mog misionarskog poziva. Znala sam da je jako važno učiti kulturu i običaje ljudi kojima sam poslana. Shvatila sam da smo mi misionari tu da pripremimo domaće ljude za prihvaćanje odgovornosti u Crkvi, a ja sam im samo pomoćnik u tome. Proces je bio spor i trebalo je imati strpljenja, vjere i povjerenja u Boga koji daje da plod raste u svoje vrijeme. Ja sam bila samo sredstvo u Božjim rukama i jedino što se od mene traži jest da dajem ono najbolje od sebe i ne tražim rezultate.
Sad kada završavam svoju službu u biskupiji, sa zadovoljstvom gledam kako su neki od voditelja uzeli svoju službu ozbiljno. Oni su na dobrom putu da budu misionari svom narodu kao što su nekad drugi bili mojem.
Don Boris Dabo