Piše: don Jakoslav Banić
Postoje životne priče i postoje ljudi koji nemaju svoje Instagram ili Facebook profile. Nemaju društvene mreže na kojima bi mogli ispričati svoj život, podijeliti svoje snove, strahove i nadanja. Nitko neće vidjeti njihove fotografije. Nitko neće pročitati što su željeli postati. Nitko neće znati koliko su se puta nadali boljem sutra…
Zato ponekad osjećam duboku potrebu pisati o njima. Biti glas onima čiji se glas ne čuje. Jer njihovi životi, premda su nama u vremenu i svijetu u kome živimo gotovo neshvatljivi, imaju jednaku vrijednost. I njihova srca sanjaju. I oni žele učiti, raditi, voljeti, živjeti.
425 km
Ovo je priča o jednoj mladoj djevojci iz Južnog Sudana. Naša misija nalazi se nedaleko od Morota, grada u kome živi i veća zajednica ljudi iz Južnog Sudana. Rat, siromaštvo i životne nevolje natjerali su mnoge da napuste svoje domove i potraže sigurnost u Ugandi. Upravo je preko njih započela ova priča. Netko je nekomu rekao kako u našoj misiji postoje ljudi koji pokušavaju pomoći siromašnoj djeci i mladima da se školuju. Vijest je putovala od čovjeka do čovjeka, od obitelji do obitelji, sve dok nije stigla do nekoliko mladih ljudi u Južnom Sudanu. I oni su krenuli. Pješice. Pred njima je bilo 425 kilometara puta do naše misije. Ne mogu ni zamisliti što je prolazilo njihovim glavama dok su hodali. O čemu su razgovarali? Jesu li putem zamišljali školu u koju će jednoga dana ući? Jesu li govorili jedni drugima što žele postati? Jesu li sanjali kako će se jednom vratiti svojim obiteljima obrazovani i kako će njihov život izgledati drukčije? Koliko je straha bilo u njima, a koliko nade koja ih je tjerala napraviti još jedan korak? Četiristo dvadeset i pet kilometara. Zbog jedne prilike. Zbog škole. Zbog budućnosti. Zbog sna. Sjetio sam se riječi pape Franje koji je često govorio da s mladima treba hodati, slušati ih i pratiti, a ne zaustavljati njihove snove…
O čemu je sanjala?
Ali njih je te noći netko zaustavio. Ne riječima. Oružjem. Skupina naoružanih ljudi presrela ih je na njihovu putu. Ljudi koji su možda povjerovali da ih oružje u njihovim rukama čini gospodarima tuđih života. Počeli su pucati. U jednom trenutku sve ono o čemu su putem razgovarali pretvorilo se u strah i bijeg. Jedna mlada djevojka nije nastavila put. Ubili su ju. Ne znam što je željela postati. Ne znam o čemu je sanjala dok je tih dana hodala prema našoj misiji. Ne znam je li zamišljala svoju prvu školsku klupu, knjige koje će dobiti ili dan kada će svojoj obitelji javiti: „Uspjela sam. Idem u školu.“ Znam samo da je krenula. I da je vjerovala kako negdje ispred nje postoji prilika za drukčiji život.
Riječi su male…
Drugi su se razbježali. Troje ih je ipak uspjelo doći do naše misije. Ali kada su stigli, više nisu govorili o školi. Nisu govorili o pomoći zbog koje su prevalili stotine kilometara. Govorili su o svojoj prijateljici. O djevojci koja je krenula zajedno s njima. O onoj koja je trebala stajati tu, pokraj njih. A nje nije bilo. I tada čovjek shvati koliko su ponekad naše riječi male pred ljudskom boli. Oni su došli tražeći budućnost, a stigli su noseći smrt svoje prijateljice u srcu. Možda ona nikada nije imala društvene mreže. Možda njezinu fotografiju nikada neće vidjeti tisuće ljudi. Možda njezino ime nikada neće postati poznato. Ali njezin je život postojao. Njezini su snovi postojali. Njezina je nada postojala. I zato večeras pišem o njoj, da barem na trenutak njezin nedovršeni put ne ostane zaboravljen.
… u nadi prema Tebi
I dok gledam ovo troje mladih koji su ipak stigli do naše misije, osjećam kako njihov put sada moramo nastaviti zajedno. Ne možemo vratiti njihovu prijateljicu. Ali možemo učiniti sve da njezini prijatelji ne prestanu sanjati. Da strah ne bude posljednja riječ. Da metak ne bude jači od nade. Da smrt nema posljednju riječ. Gospodine, Ti koji jedini razumiješ ludilo ovoga svijeta, ne dopusti da i nas tama dotakne i uvuče u svoje dubine. Ne dopusti da mržnju liječimo mržnjom, niti nasilje osudom koja rađa novo nasilje. Obasjaj nas svojim svjetlom da nastavimo hoditi u nadi prema Tebi. Daj nam snage na tom putu podizati obeshrabrene, one bez nade, ostavljene, zaboravljene i neznatne u očima ovoga svijeta. A ovu mladu djevojku, koja nije uspjela dovršiti svojih 425 kilometara, primi Ti na kraju njezina puta. Neka ono što nije pronašla na zemlji pronađe u Tebi. Dom. Mir. I život u kome više nitko neće prekinuti njezine snove. Amen. (missio/ nedjelja.ba)