Piše: Atol Jermiah
Zovem se Atol Jermiah, imam 18 godina i dolazim iz Lopotuka, sela pokraj Morota, u Karamoji. Moja životna priča nije započela lako, ali je od samoga početka bila prožeta nečim što sam tek kasnije naučio prepoznati – Božjom prisutnošću.
Još kao dijete suočio sam se s gubitkom koji me duboko obilježio. Moj je otac nestao iz našega života dok sam bio u četvrtom razredu osnovne škole. Nisam razumio što se dogodilo; znao sam samo da se više nikada nije vratio kući. Tek kasnije majka mi je, sa suzama u očima, rekla kako je moj otac počinio zločin i da je završio u zatvoru. Od toga dana pa sve do danas nikada ga više nisam vidio. Ta rana ostala je u mom srcu, ali s vremenom sam naučio da ni u toj boli nisam bio sam…
… patnje previše, a nade premalo
Majka me odgajala sama, boreći se svakoga dana za naš opstanak. Živjeli smo u velikom siromaštvu, često bez dovoljno hrane, a bolest je postala dio moje svakodnevice. Bolovao sam od malarije, rana, problema s grlom i žlijezdama, ali najteži križ bili su problemi s bubrezima. Bilo je trenutaka kada se činilo da je patnje previše, a nade premalo.
U jednom od najtežih razdoblja bio sam ozbiljno bolestan i morao sam u bolnicu. Moja majka nije imala novca kako bi platila liječenje. Prebacivali su me iz jedne bolnice u drugu, a svaki put sam se pitao hoću li uopće preživjeti. Tada sam se osjećao zaboravljeno, slab i nemoćan. No, upravo tada kada sam bio na dnu, Bog je počeo jasno govoriti kroz ljude.
Ljudi koji me nisu osobno poznavali čuli su za moju situaciju i odlučili mi pomoći. Zahvaljujući njihovoj dobroti, odveden sam u bolnicu u Sorotiju gdje sam konačno dobio odgovarajuće liječenje i započeo ozdravljenje. Danas znam kako to nije bila slučajnost, nego odgovor na molitve koje sam tada, možda i nesvjesno, izgovarao.
Naučile su me moliti
Posebnu zahvalnost nosim u srcu prema svima koji su ostali vjerni i uz moju obitelj do danas. Moja sestra i ja mogli smo nastaviti školovanje, zajedno s još dvoje mlađe braće i sestara koje podupire Elisa, talijanska volonterka koja pomaže u Karamoji. Neizmjerno sam zahvalan i misiji Gospe Fatimske koja me je nakon završene osnovne škole nastavila školovati te me prati i podržava sve do danas. Kroz njihovu pomoć naučio sam kako Bog nikada ne ostavlja, nego uvijek pronalazi put do čovjeka.
Veliku prekretnicu u mom životu donijele su i časne sestre koje vode školu Dijete Isus, koje su me primile pod svoj krov. Kod njih sam proveo tri godine. Dale su mi dom, sigurnost i mir, ali još više – naučile su me moliti. Kroz njih sam postao bliži Bogu i Crkvi. Postao sam ministrant i prvi put sam osjetio radost služenja.
Kad se danas osvrnem na svoj život, vidim mnogo boli, suza i patnje. Vidim dijete koje je rano odraslo i nosilo terete koje nije razumjelo. Ali iznad svega vidim nešto jače od boli – Božju vjernost. Bog je bio uz mene u svakom koraku, čak i onda kada ga nisam prepoznavao.
Danas služim Bogu s povjerenjem i zahvalnošću. Moj život nije bio lagan, ali nikada nije bio besmislen. Naučio sam da Bog ne obećava život bez križa, ali obećava da nikada nećemo nositi križ sami.
I zato mogu s punim povjerenjem reći: Bog je uvijek hodao uz mene. (missio/ nedjelja.ba)