Župa Rushooka u Ugandi gdje misijski djeluju školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije broji 27 filijala koje su prilično udaljene jedna od druge, pa nije lako doći do njih…
Mnoge od tih filijala imaju skromne uvjete i prostor za molitvu ili slavlje svete mise. Budući da svima mnogo znači imati crkvu u svome mjestu, više se filijala obratilo sestrama za financijsku pomoć. Kada je riječ o gradnji crkava, uvijek su nastojale pomoći koliko su mogle, na čemu su vjernici iznimno zahvalni.
Trenutci zahvalnosti
Jedno lijepo iskustvo doživjele su 10. veljače. Naime, iz jedne udaljene filijale, do koje je teško doći čak i motociklom, a kamoli automobilom, stiglo je 25 vjernika u prikolici manjeg kamiona kako bi zahvalili sestrama za pomoć pri gradnji njihove crkve.
Svaki je od njih donio nešto iz svoga vrta: u košarama su brižno složili grah, kukuruz, krumpir, kikiriki, avokado, jaja, kokoš, banane i druge plodove sa svojih njiva te im sve to darovali. Budući da je kod njih sada vrijeme berbe, upravo su tom prigodom organizirali svoj dolazak.
Dirljivo je bilo vidjeti njihovu dobrotu i velikodušnost. Jasno je kako nisu darovali od suviška, nego od srca – ono što su imali. Upravo zato ti su darovi još dragocjeniji. Riječ je o siromašnoj i brdovitoj filijali čiji stanovnici nisu imućni, a zemlja nije osobito plodna, no oni koriste svaki njezin kutak kako bi nešto posijali. Osim darova otpjevali su i tradicionalne pjesme te pokazali vještinu svoga plesa u trenutcima zahvalnosti. Sa sobom su donijeli i bubanj, pa je radost bila još veća.
Neugasiva radost
Sestre su ih počastile onim što posebno vole – kruhom, sokom i bananama. Zahvalile su im od srca te ih darovale Gospinim medaljicama, čemu su se veoma obradovali. Pokazale su im i prostorije Osnovne škole Sv. Klara, a potom su zajedno izmolili krunicu kod Gospina kipa. U ugodnom razgovoru i pjesmi vladalo je obostrano zadovoljstvo i radost.
Nakon nekoliko sati druženja gosti su se trebali uputiti kući jer se počeo spuštati mrak. Kada su nazvali vozača kamiona, rekao im je kako je otišao na drugo mjesto i da ne može doći po njih. Oni su to prihvatili mirno te krenuli pješice, uvjereni da će pronaći neko rješenje. Sestre ni same ne znaju kako su stigli svojim domovima, ali njihova zahvalnost i raspoloživost nisu ugasile radost ni u tom trenutku. Kakav snažan životni primjer! (missio/ ssf.hr)