Draga braćo svećenici!
Sveti Otac Benedikt XVI. podario je cijeloj Crkvi radosno vrijeme od godinu dana (lipanj 2009. – lipanj 2010.), u kojem je u središte svojih ali i cijele Crkve molitava, razmišljanja i inicijativa stavio lik svećenika. To se vrijeme primiče kraju. Izvanredna je to bila prigoda koju je, i naša krajevna Crkva nastojala iskoristiti u skladu sa svojim mogućnostima u ovom poratnom vremenu istodobna nastojanja za materijalno-duhovnom obnovom i opstankom, na našim višestoljetnim korijenima, ali i cijele Crkve. Većina svećeničkih susretanja na biskupijskoj ili dekanatskoj razini bila je obilježena molitvom i razmatranjima o biti i naravi našega svećeničkog poziva te želje da ga u današnjem vremenu i u našem životnom okruženju na najbolji način ostvarimo. Hodočašća jednog broja naših svećenika u Svetu Zemlju na dijecezanskim razinama, zatim ovogodišnji svećenički sabori u Sarajevu i Banjoj Luci te pastoralni dan svećenika u Mostaru kao i okupljanja u našim katedralama na Misi posvete ulja odnosno obnove svećeničkih obećanja te duhovne obnove i vježbe kao i druge inicijative naš su odgovor na poziv Svetog Oca „na snažniju zauzetost za duhovnu obnovu svih svećenika u cilju njihova snažnijeg i prodornijeg svjedočenja evanđelja u današnjem svijet„ upućenog u njegovu Pismu uz proglašenje Svećeničke godine. Posebno treba istaknuti nebrojene zajedničke i pojedinačne molitve vjernika za naše svećenike kao i usrdne molitve na tu nakanu u redovničkim zajednicama i molitvenim skupinama.
Mi biskupi posebno smo radosni što se pred kraj Svećeničke godine možemo u svojim molitvama po prvi put i fizički ujediniti s vama svećenicima iz svih naših nad/biskupija, sa svih strana naše zemlje na Kupresu, gdje je susretište naših triju biskupija. Zajedno s vama želimo zahvaliti Bogu za njegova dobročinstva, a osobito za milost što nas je izabrao i pozvao da budemo navjestitelji kraljevstva nebeskog i djelitelji njegovih milosnih darova po svetim sakramentima. Ovo okupljanje, kao izraz našega jedinstva s Kristom Gospodinom i našega međusobnog zajedništva, prigoda je nama biskupima da zajednički svima vama uputimo zahvalu, ohrabrenje i poticaj.
Svima vam, draga braćo po sakramentu svetoga reda, od srca zahvaljujemo za sve što ste činili i što činite – počevši od vas u najstarijoj dobi, koji ste preživjeli dva rata i poraća, do vas najmlađih koji se nalazite otvoreni i spremni za budućnost koja s Kristom dobiva spasiteljsku dimenziju. Svjedoci smo – ne samo mi biskupi i ne samo naši vjernici – nego i mnogi u ovoj zemlji, koja tako često krvari i postaje bojište na kojem se vode i neke tuđe bitke – izvanrednog napora vas svećenika u teškim ratnim danima da ublažite muke mnogih gladnih, prognanih, siromašnih i napuštenih. Zar bismo smjeli i mogli, uz tolike nedužno ubijene civile, u svojoj zahvalnosti Bogu zaboraviti i onu braću svećenike, koji bez krivice i suda bijahu hladnokrvno ubijeni ili teško mučeni samo zato što su bili postojani u vjernosti Kristu? Zar bismo smjeli zaboraviti i tolike naše svećenike mučene i ubijene u Drugom svjetskom ratu ili pak one mnogobrojne koji u namještenim komunističkim procesima bijahu osuđeni na dugogodišnje teške zatvorske kazne odnosno likvidirani? Kako se ne prisjetiti sa zahvalnošću tolikih svećenika franjevaca koji podnesoše brojne nepravde poniženja pa i mučeničke smrti tijekom višestoljetne otomanske okupacije? Zbog brojnih rušilačkih događanja na ovim vjetrometinama u prošlim stoljećima malo znamo o djelovanju svećenika dominikanaca i drugih redovnika, malobrojnih glagoljaša te svećenika u davnom kršćanskom vremenu dok je na ovim prostorima bilo više biskupskih sjedišta.
Katolicima na ovim prostorima, i ne samo njima, vi ste, braćo svećenici, bili, i u tadašnjim a i u današnjim ste vremenima, nerijetko putokaz gdje se nalazi dobro i gdje je pravi put u vremenima smutnje, zavodljivosti, zastranjenja, nesloge i sukoba. Kao današnji nasljednici apostola zahvaljujemo svim svećenicima tijekom burne i krvave povijesti naše domovinske Crkve. Zahvaljujemo i svakom od vas današnjih misnika – dijecezanskih ili vas redovnika franjevaca, trapista, isusovaca, salezijanaca, karmelićana i dominikanaca – što ste se trudili i trudite biti istinski svjedoci Kristove ljubavi, navjestitelji i graditelji Kristova mira, vjesnici Božjega praštanja i blaga ruka koja vida rane braće ljudi. U duhu i molitvi povezujemo se i s brojnim svećenicima – redovnicima i biskupijskim – koji djeluju u afričkim misijama ili u misijama u drugim siromašnim zemljama kao i sa svećenicima koji zauzeto skrbe za Hrvate katolike u inozemnoj pastvi te svećenike koji su se uključili u redoviti pastoral biskupija izvan Bosne i Hercegovine.
Vi ste, braćo svećenici, svjesni da ste Kristovi izabranici i opunomoćeni poslanici, da ste navjestitelji Božje riječi po kojoj je sve stvoreno i koja vodi povijest svakoga od nas i povijest cijeloga čovječanstva; da ste posvetitelji braće ljudi i prinositelji žrtve Novoga Saveza – tj. Krista Spasitelja svijeta. Kao takve vas naš narod treba; Crkva vas treba, mi biskupi vas trebamo. Božji puk u našoj zemlji vas treba i kao župnike i župne vikare; i kao profesore i odgojitelje, kao djelatnike na raznim područjima koja su se otvorila djelovanju naše domovinske Crkve u sadašnjim novonastalim prilikama: Caritasa, školstva, misija i medija te dušobrižništva u vojsci, u policiji, u bolnicama i zatvorima. Uloga vas svećenika jest i u ovo naše vrijeme prevažna, često nezamjenjiva jer vi niste samo djelatnici Crkve nego ste vi Kristovi poslanici pozvani posvećivati sebe same kroz molitvu i služenje svima potrebnima.
Svjesni smo, draga braćo svećenici, da vas velika većina susreće svakodnevno brojne i raznovrsne poteškoće zbog specifičnih novonastalih prilika i izazova u našoj zemlji. Vi zavrjeđujete još veće naše uvažavanje, blizinu i zahvalnost. Ovom prigodom vam iskreno upućujemo riječ ohrabrenja! Ne klonite duhom, ne malaksajte! Ne dajte se obeshrabriti! Ne dopustite da vas svlada umor i bezvoljnost! Imajte uvijek u svijesti da ste nositelji nade koja je neprolazna jer svoj temelj ima u Bogu i računa s vječnošću. Iskusili ste kako je dragocjeno bilo vaše unošenje nade tijekom teških ratnih stradanja kao i u ovom vremenu tako potrebnom izgradnje istinskih ljudskih vrijednosti i obnove duša, domova i domovine. U punom i bliskom zajedništvu s nama biskupima, u otvorenom i radosnom bratstvu s ostalim svećenicima, kao i u velikodušnoj suradnji s posvećenim osobama, te vjernicima laicima, nastavite svoje dragocjeno i nezamjenjivo služenje Kristu u Njegovoj Crkvi i u ime Njegove Crkve svima koji trebaju vašu pomoć.
Potičemo vas da uvijek budete svjesni veličine i dara Kristova ministerijalnog svećeništva; dara koji dolazi od Velikog Svećenika a koji vam je dan i za druge. Po sakramentu svetoga reda, koji vas suobličuje Kristu, Glavi i Pastiru, i mi biskupi i vi svećenici moramo se suobličavati Isusu i svojim životom i djelovanjem i propovijedanjem Božje istine i slavljenjem svetih sakramenata i vođenjem povjerene nam zajednice Kristovih vjernika. Kao oni koji žive „u“ svijetu, ali nisu „ od“ svijeta (usp. Iv 17, 15-16), pozvani smo svi biti znak osporavan ali i znak nade za naše društvo koje pati od posljedica rata, a i sve više od zavodljiva „horizontalizma“ i praktična materijalizma.
Pri završetku ove Svećeničke godine potičemo sve vas, draga braća svećenici, da s osobitom ljubavlju uvažavate riječi koje nam upućuje Petrov nasljednik te da razmatrajući iznova pročitate njegovo Pismo koje nam je uputio uz proglašenje Svećeničke godine, a u kojem nam za uzor stavlja svetog župnika Ivana Mariju Vianneya, svećenika po Srcu Isusovu. Pročitajte i uvažite Papine kateheze u kojima on govori o trostrukoj svećeničkoj službi poučavanja, posvećivanja i upravljanja. Potrebno je da sa svom ozbiljnošću uzmete na znanje i ravnanje i Papine opomene iznesene u spomenutom Pismu kako bi se izbjegle „žaljenja vrijedne situacije, u kojima sama Crkva trpi zbog nevjernosti nekih svojih službenika“ što postaje razlog „zbog kojeg se svijet sablažnjava i okreće leđa Crkvi“.
Zapamtimo: ne samo u prošlim stoljećima Crkve nego i danas vrijedi istina, da su dvije stvari osobito potrebne svećeniku: svetost života i sjaj znanja potrebita vašem svećeničkom i dušobrižničkom zvanju.
Svetost života ćete postizati savjesnim slavljenjem svetih sakramenata osobito svete ispovijedi i euharistije, te razgovorom s Gospodinom koji vam je uvijek blizu osobito u zajedništvu Njegove Crkve. Svoje potrebno teološko i dušobrižničko znanje nastojte trajno nadopunjavati praćenjem dostupne vam teološke, propovjedničke i katehetske literature te redovitim sudjelovanjem na duhovno–pastoralnim susretima na dekanatskoj ili biskupijskoj razini. Nastojte imati u svom svećeničkom životu i radu što manje propusta dobra – bilo koje vrste pa tako i grijeha nemara! Još vas potičemo, da zajedno s nama, te poglavarima naših sjemeništa riječju i primjerom učinite sve što možete da se u našim biskupijama „ rode“ nova svećenička i redovnička zvanja te da se budući svećenici i redovnici – prožeti pravim Duhom Kristove Crkve – oduševljeno i savjesno spremaju za svoju buduću, vrlo odgovornu zadaću duhovnih pastira u ovoj zemlji, koju će nastaviti Kristovo djelo spasenja.
Ujedinjujemo svoje molitve za sve vas, posvećujući vas, drage suradnike u redu prezbiterata, Prečistom Srcu Marijinu kako bi ona svojim moćnim zagovorom izmolila te budete svećenici po Srcu njezina Sina. Neka srce svakoga od vas ispuni Kristova ljubav te po vašem življenju i djelovanju bude prepoznatljivo da je Bog ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu (usp. 1 Iv 4,16).
Na vaše svećeničko življenje i djelovanje zazivamo obilje Božje blagoslova!
Sarajevo, o blagdanu Pohoda BDM, 31. svibnja 2010.
Vaši biskupi:
Vinko kardinal Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, v.r.
Mons. Franjo Komarica, biskup banjolučki i predsjednik BK BiH, v.r.
Mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski, v.r.,
Mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski, v.r. (kta)