Konačno su počeli radovi na gradnji crkve u Nawindi. Graditelji su kroz dva tjedna podizali metalnu konstrukciju i krov sa tornjem a nakon toga će slijediti zidarski radovi koji ostaju na brizi i vještini lokalnih zidara. Ovome su se članovi Crkve u Nawindi jako radovali i konačno im se je san počeo ostvarivati: da jednog dana i oni , u ovom udaljenom kraju bez prave ceste, mogu biti ponosni na svoju pravu crkvenu zgradu. Bogu hvala na tome, ovo je velika privilegija.
Početku radova su prethodile duge pripreme. Veliki izazov je bio prebaciti sav taj težak, željezni materijal iz Lusake do gradilišta u Nawindi, oko 1000 kilometara.
Zadnja dionica je bila najteža: od Sesheke do Nawinde po pijesku i močvarama, upadajući u blato i pijesak. Nije čudo da su se traktori lomili te ostajali na putu te ih je onda trebalo istovarivati i odvlačiti na zavarivanje natrag u Sesheke. No i to je prošlo. Sad smo sretni da smo konačno mogli, prije nekoliko dana, prosuti prvi beton za nosače stupova.
Na gradilištu je veselo. Ljudi dolaze gledati i pomoći ono što mogu donoseći glavice kukuruza za graditelje.
Još jedno upadanje u blato
U međuvremenu ja odlazim na postaje u posjet udaljenim crkvenim zajednicama do kojih svećenik nije stigao u zadnje tri godine. Tako je bilo u selu Ibolelo i Samisisi. Nije lako putovati autom sada u kišnoj sezoni. Trebalo je dobro poznavati teren da bi se na vrijeme zaobišlo skrivenu opasnost od upadanja u blato na ravnicama uzduž rijeke Kwemba. Ipak nam se u povratku dogodilo: upali smo na mjestu na kojem to nismo očekivali. Kotači su se ukopali u crno blato a kad smo izašli da vidimo što možemo učiniti, vidjeli smo da smo okruženi vodom. Sunce je bilo već pri zalazu i trebalo je brzo nešto smisliti da ne bismo tu morali prenoćiti. Ljudi iz obližnjih sela su se počeli okupljati nastojeći nekako pomoći. Nije bilo druge nego se poslužiti iskustvom od ranije: ukopati rezervni kotač u zemlju, dvadesetak metara ispred vozila te za njega zakvačiti čelični konop za vinč i onda potegnuti. Stabla nije bilo u blizini, sve je bila ravnica. Pokušaj je uspio i auto je izašao iz blata na divljenje ljudi iz sela i na našu radost. Kući smo se vratili noću. Ljudi koji su nam pomagali oko auta su nam na kraju još donijeli svježih kikirikija kao znak prijateljstva i ohrabrenja.
Krov postavljen. Sad treba graditi zidove
Sutra dan smo vidjeli da su dečki završili planirane radove na crkvi. Ostalo im je još pokriti zvonik što su učinili tog dana da bismo onda dan kasnije krenuli natrag u misiju Ndjoko te oni nastavili za Lusaku.
Bili smo sretni na povratku i bilo je pjesme na prtljažniku auta. Srećom, nije bilo upadanja u blato i sretno smo stigli.
Sad moramo pričekati dok kiše prestanu da bismo mogli nastaviti dovoziti građevni materijal za početak zidarskih radova. Nakon što je postavljen krov na željezne nosače sad se postavljaju temelji za zidove te počinje gradnja.
Kako do zvona?
Zvonik je napravljen, no prazninu za zvono treba ispuniti: Potrebno je nabaviti zvono. Znamo da domaći ljudi neće moći svojim prilozima kupiti zvono za svoju crkvu. Niti mi je poznato gdje se zvono, težine 50-60 kg može nabaviti i po kojoj cijeni. Znam samo da toga u Zambiji nema. Moramo sada tražiti pomoć. Ali gdje? Ova velika i lijepa crkva ne bi bila kompletirana da na zvoniku nije zvono. Kako do zvona za crkvu u Nawindi?