Moguće je uočiti povezanost između župnika Arškog, čije je ime bilo Ivan Marija Krstitelj Vianney, i Pauline Marie Jaricot, na primjeru nekoliko događaja iz njihovih životia, u kojima se čini da je bilo predodređeno da se njihovi putevi isprepletu i da utječu jedno na drugo. Naravno, nemoguće je sažeti sve što je povezivalo ove dvije izvanredne osobe i kako su utjecali na svoje suvremenike stavljajući im se na uslugu.
Jedan od susreta s „gospodinom Vianneyjem“ koji je obilježio Paulinu dogodio se kada joj je, još kao mladi vikar, došao reći „gospođice, siromašni su gladni, a ja dolazim po svoje siromahe“. Paulina odlazi i vraća se nekoliko trenutaka kasnije noseći zapečaćenu omotnicu koju daje tom vikaru. Mlada djevojka, kao da je predvidjela buduća iskušenja u svom životu, osjeća se privučena svećenikovim ljubaznim pogledom… Već tada se u njoj rađa sućut prema tom čovjeku koji više ne živi za sebe, nego za druge. Tako se u staroj kući Jaricot prvi put susreću mladi vikar iz Ecullyja i Paulina.“ (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, Lyon, Ed. & Imprimeries du Sud-Est, 1952).
Kada je Ivan Marija Vianney imenovan župnikom Arškim, upozoren je na poteškoće s kojima će se susresti: „Ali, znate, jadni moj Vianney, to je vrlo siromašna župa. Mi tamo ne volimo Boga. Bit će vam teško, a uz to, radi se o župi koja je bez sredstava, na raspolaganju je samo 500 franaka godišnje“. Njegov odgovor je jasan: „Gospodine Courbon, [generalni vikar] velika mi je čast. To je sve o čemu sam sanjao. Učinit ćemo da ljube Boga. Što se tiče novca … uvijek sam više volio siromaštvo. Bit će to po mom ukusu“ (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str. 30). Kad je napokon došao u Ars, Ivan Marija Vianney je proveo puno vremena u crkvi, moleći se pred svetohraništem, osobito u tihim noćima, kako bi molio za grešnike: „Bože moj, pristajem patiti, stotinu godina, najoštrije boli, pod uvjetom da se obrate” (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str. 36). Osuđuje ples, kazalište i sve radnje koje mogu uzrokovati da se njegovi župljani udalje od Isusa Krista. „Kako bi zbunio demone, odlučio je imati pokoru u jelu i piću. Pojednostavljuje svoje obroke, sam kuha krumpire u loncu za cijeli tjedan, stavlja ih u željeznu košaru koja visi sa zida. Uzima samo dva krumpira – treći bi bio previše – jede ih hladne, prekrivene plijesni… „(Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str. 41).
Župnik Arški živi jednostavnim, siromašnim životom pokore. Kao što su neki ljudi tog vremena tiho činili, „on se bičuje do krvi, preuzima patnju, postaje pravi predmet boli. Drhti cijelim tijelom. Obuzela ga je groznica… On dobrovoljno pomiče granice svoje patnje, poistovjećuje se s Kristom na križu… u deliriju opraštanja, okreće se prema sebi, s rukom spremnom za udarac“ (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str. 47). Po selu se šire glasine. Za neke je on čudo, izvanredan čovjek koji „posti, leži na dasci, bičuje se do krvi. Kažu da to čini za grešnike“. Nekima je to čudno, jer „nikada nisu vidjeli takvog svećenika, nikada nisu vidjeli svećenika s takvom željom za spasenje duša svojih župljana” (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str. 49). Uskoro će nestati smijeh i vulgarnosti. Nema više ubojstava, pijanstva, ali demon ne priznaje poraz. Osim toga, pristižu i siromašni župljani, a sredstva nestaje.
Kada otac Vianney stiže u Lyon, predslavit će misu u Fourvièreu i ponovno zatražiti Paulinu Jaricot. Prije nego što odgovori na svećenikov zahtjev, Paulina primjećuje suzu u svojoj odjeći koju je trebala popraviti i kaže mu: „Imam dobre vijesti za tebe reći: moj brat Phileas, koji je bio zaista društven čovjek, obratio se i zavjetovao da će svoj život posvetiti službi siromašnima. Dobio je pismo od gospodina Rondeta koji ga moli da subvencionira Misije osnivanjem male tvrtke koja bi prikupljala sredstva. Moj brat je zabrinut zbog ove komisije … Pročitala sam u Biltenu misija da protestanti u Engleskoj u svojim crkvama imaju kovčeg, za koji im se savjetuje da u njega svake nedjelje polože novčić za misije. Vidite koliku vrijednost imati ovo malo dobročinstvo, kada se beskonačno množi. Kada bismo prikupljali prilog svake nedjelje, a svi stanovnici Lyona dali samo jedan novčić, kolika bi to svota bila na kraju godine!“ (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str. 51).
Ivan Marija Vianney ohrabruje Paulinu, čak i ako se boji da prikupljeni iznosi neće biti dovoljni za podmirivanje neograničenih potreba misija. Župnik Arški to vidi kao Božju volju i početak velikog djela. „Prepustite Bogu, gospođice. On će znati pronaći svoj način. Ustrajte. Nemojte to odlagati zbog poteškoća. Vaš će rad rasti“ (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str. 52).
Paulina je imala jasnu viziju plana koji mora usvojiti: svaka osoba koja prihvati njen projekt mora pronaći deset suradnika koji će pristati dati jedan novčić tjedno. Potrebna je osoba od povjerenja koja će primiti prikupljeni prilog svojih deset suradnika i voditelj koji okuplja deset stotina suradnika, kako bi cijeli prilog donirali zajedničkoj središnjici.
Kada je Pauline priopćila ovaj projekt ocu Würtzu, on je odgovorio: „Draga moja Paulina, previše si glupa da bi sama izmislila ovaj plan. Dakle, dolazi od Boga. Također, ne samo da vam dopuštam, već vas snažno pozivam da to učinite“ (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str. 53). Kasnije, kada je Paulina „vidjela kako je izbačena iz svog rada i, kako bi smanjila svoj bijes, ona se umanjuje i po uzoru na svog prijatelja Vianneyja, bičuje se“ (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str. 58).
U svim njezinim nedaćama, Paulinu će pratiti njen prijatelj, župnik Arški, koji ima zadivljujuće znanje o dušama, koji se tako često „zaključava iza prozora od žičane mreže osamnaest uzastopnih godina“ (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str. 61), za zahtjev za oproštenje raznih ljudi. Oni ponekad moraju čekati nekoliko dana prije nego što župnik Arški čuje njihovu ispovijed. „Iznenađujuće šareno mnoštvo svakodnevno se gomila na vratašcima iza kojih stoji jadan svećenik, iscrpljen postom i bdijenjem. Nema odmora za čovjeka okovanog noću i danju, nema šetnji, nema smetnji, nema radosti, nema prijatelja; samo bol uranjanja u blato duša“ (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str. 66). Uistinu, Ars je postalo selo u kojem ćemo vidjeti „fenomenalnog svećenika“ (op. cit., str. 78-79), izvanrednog svećenika koji čini čuda. On čita duše, njegova riječ privlači i uvjerava grešnika koji ga je slušao da krene putem obraćenja i pokajanja. Ovako je župnik Arški uništio demonsko kraljevstvo (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str. 129).
Paulina je prava prijateljica, župnik Arški zna da može računati na nju. Misli na Paulinu, zagovara ju molitvama, osobito kad zna da je bolesna. Za Arškog župnika, nije li ona „stvorenje koje je vidio, koje je umrlo sebi i nestalo kako bi dopustilo Kristu da živi u njoj“ (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str. 90). Poziva je da učini ono što siromašni čine kad tone u financijske teškoće i njezini planovi da „napuni bijedu" su uništeni (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str 134): „Posudite od Spasiteljevih rana da biste platili svoje dugove. Predajte se. Ne marite za ono što radite, već samo za Boga. Podnosite teškoće uvijek s veseljem na licu. Impulzivni smo zbog našeg ponosa. Budite strpljivi. Ovo je način da se predate“ (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str. 92). Paulina je velikodušna prema siromasima, baš kao i župnik Arški koji smatra svoj džep smatra protočnim. Novac neprestano stiže i odlazi za siromašne. Navečer broji svoju zaradu. Ako mu ništa nije preostalo, posuđuje… ” (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str. 68). Paulina se moli za svog prijatelja, a on se posebno moli za nju otkad je Lyon doživio revolucionarnu eksploziju 1830. s (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str. 98). Župnik Arški daje, dijeli milostinju, baš kao i ocean koji „prima sve vode zemlje jer ih sve vraća na nebo” ((Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str. 99). Dok Paulina moli da „zli duhovi” napuste grad Lyon, u malom selu Arsu, ljudi se mole i čine pokoru (vidi Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str 73).
Ivan Marija Vianney i Paulina imaju mnogo sličnosti „unatoč oštrim kontrastima“, između čovjeka okovanog u svojoj ispovjedaonici, koji se danonoćno bori za grešnike i vodi ih do oprosta i mlade žene koja odlazi na ulice Lyona, uznemiravana od strane svojih vjerovnika; između siromašnog svećenika koji živi iza prozora ispovjedaonice i žrtve koju su izdali bogati muškarci.
Veliki su u suđenjima, propastima, teškoćama, bijedi, napuštenosti, oskudici i tami zemlje (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str. 130). Župnik Arški je vjerojatno u pravu kad kaže Paulini „Bog će ti jednog dana vratiti sve što si pokušala učiniti za njega“. I ona će naučiti lekciju svog prijatelja, župnika Arškog, koji joj je pokazao drveni križ zamolivši ju da ga do kraja života čuva ove riječi: „Bog jedini za svjedočanstvo, Marija za potporu. I ništa drugo“ (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str. 140). Paulina je jedna gorljiva duša, „žedna života (voljeti i biti voljena), koja ne čini ništa napola“. Odlučila je, ili će „ljubav biti njezin Bog, ili će Bog biti njezina ljubav“ (Jean Barbier, Le Curé d´Ars and Pauline Jaricot, op. cit., str. 148). Poput župnika Arškog, Paulina je u tišini i ljubavi izgradila unutarnje dvorce, otkrivajući snagu ljubavi, snagu evanđelja na kojoj i mi možemo graditi svoje živote ako iskreno prihvatimo Isusa Krista sve do dna svojih srdaca i pustimo ga da živi u našim životima. (missio.ba)