Tijekom misijskog mjeseca listopada, Papinska misijska unija i Papinska misijska djela odlučili su objavili niz razmišljanja o Pauline Jaricot, utemeljiteljici Papinskog misijskog djela za širenje vjere.
Niz razmišljanja naslovljen Upoznati Pauline Mariu Jaricot i meditirati o misijama Crkve podijeljen je po danima – jedno razmišljanje za svaki dan u listopadu, a tekstove na hrvatskom jeziku pripremila su Papinska misijska djela BiH.
Dijeliti s drugima duhovni život
Od pisanja beskrajne ljubavi u Božanskoj Euharistiji 1822., Paulina se odlučno okrenula Isusu koji se slavi na misi, u euharistiji i s kojim je blisko povezana. Euharistija je vrlo važna za Paulinu Mariju Jaricot. Naravno, ona nije teologinja, ali zna podijeliti s drugima svoj duhovni život, što osjeća kad promatra posebnu vezu koju ima s Isusom, euharistiju, spasenje i sveopće poslanje Crkve. Ona dijeli svoju kršćansku osjetljivost, svoju intimnu vezu s Isusom koji je za nju sve: „Isus je za našu dušu ono što je sol za meso/ tijelo koje želimo sačuvati. Božanska euharistija čuva našu volju od iskvarenosti grijeha i čuva nas za vječni život. Ona me svakodnevno prima za svoj stol kao kćer, dopušta mi da zamijenim svoju slabost za njenu snagu, svoju malenost za njezinu veličinu, svoj bijes za njezinu slatkoću, moju iskvarenost za njegovu svetost, moje ništavilo za njegovo božanstvo, moje ludilo, moju tamu, moje neznanje, s njegovom mudrošću, njegovim svjetlom, njegovom istinom. Mogu, ako želim, zato što mi On to dozvoljava, da se izgubim u Njemu i da Ga primim u sebe umjesto mene same“ (Joseph Servel, Un autre visage. op. cit., str. 149-150). Paulina ponekad vidi kršćanina kao dvojicu muškaraca koji se bore: jedan je sin roba, odnosno sin grešne Eve, a drugi je sin slobodne žene, sin Marije, sin Crkve po Isusu Kristu. Robov sin mora biti izbačen iz kuće, tako da nasljednik obećanja zauzme cijelo mjesto, da raste u Isusu Kristu. Doista, „žito mora proći dugu pripremu i veliki rad da bi bilo prikladno za žrtvu na našim oltarima; ali nije u stanju, unatoč takvoj pripremi, postati tijelo Isusa Krista bez čuda koje ga uništava i zamjenjuje Spasiteljem… Isto tako, ja moram proći dugu pripremu, veliki rad, da postanem živi kruh ugodan Gospodinu; ali sva moja priprema nije ništa sama po sebi: mač Isusa Krista morat će me uništiti da zauzme moje mjesto, kako bih mogla ostvariti njegove nakane“ (Joseph Servel, Un autre visage, navedeno djelo, str. 150).
Razmišljati o euharistiji
Paulina naglašava sakralni karakter euharistije, osjetljiv koliko na ljepotu koja okružuje liturgiju, tako i na ukrašavanje crkava. Iznad svega, riječ je o ukrašavanju našeg unutarnjeg doma, našeg srca, mjesta gdje će Krist boraviti. Sin čovječji došao je tražiti i spasiti izgubljeno (Lk 19,5-9). Razmišljati o euharistiji znači razmišljati o Kristovoj ljubavi prema svim ljudima. Nije li Kristovo srce središte otajstva Božje ljubavi? Srce koje voli muškarce i žene, koliko god bili daleko od svetosti, srce koje se žrtvuje za spasenje svih, srce iz kojeg izviru sve milosti koje primamo. Bog želi da se svi ljudi spase i spoznaju istinu (1 Tim 2,4). „Pomoću euharistijskog zajedništva Krist živi u nama, otajstveno oživljujući naše biće i naša djela iznutra, poštujući pritom našu slobodu. On je, istovremeno, preobražavajuće sjedinjenje i intimni dijalog, u kojem nas naša sloboda tjera da doista postanemo ono što primamo, ono što duboko jesmo, djeca Božja i braća Isusa Krista“ (Mons. François Duthel, postulator kauze kanonizacije Pauline Jaricot, Uvod, u Paulina Jaricot, L’Amour infini dans le divine Eucharistie, Pariz, Mame, 2005., str. 11-34, str. 31. citiranje). Euharistija nije obična hrana; to je spomendan Kristove žrtve. „Sveta misa mora biti stavljena u središte kršćanskog života i svaka zajednica bi trebala učiniti sve kako bi je svečano proslavila“ (Ivan Pavao II., Mane nobiscum Domine, br. 17). Svaki put kad nas euharistija vrati na Kalvariju, mjesto Kristove spasonosne muke, gdje je potekla krv i voda, znakovi krštenja i euharistije, sakramenti našeg spasenja i predanosti našega Boga za spasenje svih. Pozvani smo, kako je Krist tražio na Posljednjoj večeri (Lk 22,19), da to učinimo u spomen na njega, da ga učinimo prisutnim u naviještenoj Riječi, da ga slušamo dok nam govori, da primimo njegovo tijelo i krv, koje postaje hrana. Svaka osoba može reći Isusu, u trenutku posvećenja: „Gospodine, ovdje si, volim te. Zahvaljujem ti na tvojoj prisutnosti i na tvojoj ljubavi. Daj mi svoju riječ i svoj kruh, koji su jedina hrana u stanju da utaže moju unutarnju glad i učine da pustinja moga srca procvjeta“ (nadbiskup François Duthel – Uvod u Pauline Jaricot, L’Amour infini dans la divine Eucharistie, op. cit., str. 31-32). Suočen s takvim otajstvom ljubavi, čovjek je pozvan prepoznati svoju malenost, svoj grijeh, kako bi bolje otkrio dokle seže Božja spasiteljska ljubav. Kristova ljubav pokriva nebrojene grijehe i poziva grešnika da se prepusti dobroti Gospodinovoj i da se obrati.
Uokviriti pokoru u božanske milosti i ljubavi
U tom smislu Paulina nas poziva da preispitamo svoju praksu sakramenta pokore, koji se mora staviti u okvir božanske milosti i ljubavi. Paulina nas često podsjeća na pokoru, u potrazi za pročišćenim srcem kako bi bolje dočekalo Tijelo Gospodina Isusa, koji je umro i uskrsnuo. Toliko je sigurna u beskrajnu Božju ljubav koja se slavi u euharistiji da ističe aspekte koje joj se čine najvažnijim. Bilo da se radi o žrtvi, prisutnosti, gozbi ili pričesti, „intimnom razgovoru s Isusom upravo primljenim u pričesti“ (Ivan Pavao II., Ecclesia de Eucharistia, br. 61), pozvani smo živjeti euharistiju u svim njezinim aspektima, koja god ulazna vrata odlučili otvoriti. Moramo ispitati sami sebe prije nego pojedemo kruh života i popijemo iz kaleža (1 Kor 11,27-29). Moramo se očistiti ispitivanjem savjesti i ući u proces opraštanja i pročišćenja tako da cijelo naše biće doista bude pripremljen hram za primanje Tijela Gospodnjeg. Čak i ako se može imati dojam da uskrsnuće, crkveno zajedništvo i Duh Duhova nisu dovoljno naglašeni, vrijedno je napomenuti važnost koju Paulina pridaje euharistiji i kršćanskom poslanju. Nije li misionarski duh rođen iz euharistije, uskrsloga Gospodina koji šalje u misiju? Nije li Duh dat kako bi svi učenici postali svjesni svoje misionarske odgovornosti? Pozvani smo podijeliti sa siromašnima stol riječi i kruha, euharistiju. Pozvani smo služiti milosrđu, ljubavi prema Bogu, ljubavi prema bližnjemu, povezujući svoju duhovnu predanost sa potrebama siromaha. Euharistija nas vraća vjeri u Krista koji je umro i uskrsnuo, na žrtvu koju je podnio iz ljubavi (Fil 2,5-11) kako bi spasio mnoštvo, na zajedništvo i službu, slijedeći Krista koji je došao služiti i dati svoj vlastiti život kao otkupninu za mnoge (Mk 10,45). (missio.ba/nedjelja.ba)