Papa Benedikt XVI privatno je, 27. ožujka 2011. godine, pohodio nacističko stratište na cesti Ardeatina u Rimu u povodu 67. obljetnice nacističkog pokolja u kojem je 24. ožujka 1944. godine ubijeno 335 Rimljana, a među njima i oca kard. Andrea Cordero Lanza di Montezemola, danas prisutnog, pukovnika Giuseppea.
Nakon molitve za poginule zajedno sa glavnim rimskim rabinom prof. Riccardo Di Segnijem.
Sveti Otac je tijekom pohoda izrekao nagovor koji prenosimo u cijelosti:
Draga braćo i sestre!
Vrlo rado sam prihvatio poziv Nacionalne udruge talijanskih obitelji mučenika poginulih za slobodu domovine pohoditi ovo mjesto, drago svim talijanima, posebno Rimljanima. Pozdravljam kardinala vikara, glavnog rabina, predsjednika udruge, generalnog komesara, direktora mauzoleja i posebno obitelji žrtava, kao i sve prisutne.
„Vjerujem u Boga i Italiju / vjerujem u uskrsnuće/ mučenika i heroja / vjerujem u obnovu / domovine i / slobodu naroda“. Ove su riječi bile napisane na zidu ćelije tortura u ulici Tasso u Rimu, tijekom nacističke okupacije. Oporuka su neznane osobe, zatvorene u ćeliji koje pokazuju da ljudski duh ostaje slobodan i u najtežim uvjetima. „Vjerujem u Boga i Italiju“, ove riječi su me dirnule jer ove godine pada 150. obljetnica Italije, ali osobito jer ustvrđuju prvenstvo vjere, iz koje se crpi povjerene i nada za Italiju i njenu budućnost. Ono što se je dogodilo 24. ožujka 1944. je najteža uvrjeda Bogu, jer je namjerno nasilje čovjeka nad čovjekom, najmrskija posljedica rata, bilo kojeg rata, dok je Bog život, mir i zajedništvo.
Kao i moji predšasnici, došao sam ovdje moliti i obnoviti sjećanje. Došao sam zazvati Božansko milosrđe koje jedino može ispuniti prazninu, ponore koje su otvorili ljudi, kada potaknuti slijepim nasiljem, niječu vlastito dostojanstvo sinova Božjih, svoje braće. I ja kao rimski biskup, krvlju mučenika Evanđelja ljubavi posvećenog grada, dolazim odati počast ovoj braći, ubijenoj na maloj udaljenosti od katakombi.
„Vjerujem u Boga i Italiju“. U toj oporuci upisanoj na mjestu nasilja, povezanost vjere i ljubavi prema domovini pojavljuje se u svoj čistoći, bez retorike. Svaki je čovjek pozvan ostvariti na taj način vlastito dostojanstvo: svjedočeći ovu istinu koju priznaje po vlastitoj savjesti.
Još me je dirnulo jedno svjedočanstvo, pronađeno ovdje na stratištu. Na komadu papira jedan od ubijenih je napisao: „Bože, moj veliki Oče, mi te molimo da štitiš židove od barbarstva progonstva. 1 Oče naš, 10 Zdravo Marija, 1 Slava Ocu“. U tom tako tragičnom neljudskom trenutku, u srcu one osobe bio je uzvišen zaziv:“ Bože, moj veliki Oče“. Otac sviju! Kao na Kristovim usnama, umirućeg na križu:“Oče u ruke tvoje predajem duh svoj.“ U onom zazivu „Oče“, jamstvo je sigurne nade; mogućnost drugačije budućnosti, oslobođene mržnje i osvete, budućnosti slobode i bratstva za Rim, Italiju, Europu, svijet. Da, gdje god bio, na bilo kojem kontinentu, bilo kojem narodu pripadao, čovjek je sin Oca koji je na nebu, on je brat sviju u čovječanstvu. Ali biti sin i brat nije nešto što dolazi samo po sebi. To pokazuje i ovo mjesto. Treba ga voljeti, treba reći da dobru i ne zlu. Treba vjerovati u Boga ljubavi i života i odbiti svaki lažni božanski lik, koji izdaje Njegovo sveto ime i posljedično tome čovjeka, napravljenog na njegovu sliku.
Stoga na ovom mjestu, bolnom spomenu najužasnijeg zla, istinski odgovor je uzeti se za ruku, kao braća i reći: Oče naš, vjerujemo u Tebe , snagom Tvoje ljubavi želimo hodati zajedno u miru u Rimu, Italiji, Europi, cijelom svijetu. Amen. (missio.ba/kta)