U prigodi 10. obljetnice beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca u dvorani „Vijenac" Nadbiskupskog pastoralnog instituta u Zagrebu, u petak 19. rujna održan je međunarodni znanstveni simpozij „Kardinal Alojzije Stepinac – povijesni kontekst u međunarodnoj perspektivi“. Simpozij je otvorio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. On je istaknuo kako je ovaj simpozij prigoda od vrsnih ljudi u struci, uglednih u svojim zvanjima, iznimnih po svojim životnim putovima čuti o plodovima njihova istraživanja, njihova uvida u kontekst koji je širi od hrvatske zbilje i u tome kontekstu promatrali lik nadbiskupa Alojzija Stepinca. Blaženi Alojzije češće je spominjao da će mu povijest dati pravo i da će povijest iznijeti čistoću njegova obraza i pokazati njegovu nevinost. Kao vjernici znamo da je kardinal Stepinac svojim životom, svojom službom, riječima i djelima promicao Istinu u kojoj je bilo mjesta za svakoga čovjeka, za sve rase i narode, a posebno za najugroženije. Ta vjernost Istini i pouzdanje u Boga učinile su ga uzorom za vjernike, ali i osobom bez koje se gotovo stotinu godina Crkve u Hrvatskoj i Europi ne može dobro razumjeti, rekao je kardinal Bozanić, te istaknuo kako nam je kao Crkvi veoma stalo da se istina istražuje, pokazuje, objavljuje i čuje. Kardinal Bozanić zahvalio je svim predavačima što su se spremno odazvali kako bi proširili naše obzore spoznaje o životu i djelovanju našega Blaženika, te ga predstavili u novom svijetlu. Stepinac je baština koja nije samo hrvatska dragocjenost, nego pripada ljepoti europske civilizacije i snazi čovječnosti svih ljudi svijeta, bez obzira na rasu, naciju, religiju i svjetonazor, rekao je na kraju kardinal Bozanić.
Prvo izlaganje na temu „Dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački pod lupom povjesničara i diplomata (1941.-1945.)" održala je povjesničarka iz New Yorka dr. Esther Gitman. Kratko je podsjetila i na povijesni okvir razdoblja od 1933. godine, tj. od pojave fašizma, a potom je u izlaganju predstavila saznanja do kojih je došla u svom istraživanju kojeg je tijekom 2002. godine provela zahvaljujući Fulbrajtovoj stipendiji. U intervjuima koje je provela za potrebe istraživanja obuhvatila je mnoge Židove koji su spašeni. U mnogim od tih priča gotovo redovito je nailazila na ime Alojzija Stepinca. Podsjetila je i na prve dokumente dr. Ive Politea u kojima se upućuje na propovijedi u kojima je Stepinac osuđivao progone, stoga su se njegove propovijedi kao propaganda protiv ustaša širile među partizanima. Također je istaknula kako je samo uhićenje i presuda nadbiskupu Stepincu prouzrokovalo reakcije diljem svijeta i napisa u tisku poput onih kako je nakon okupacije Hrvatske nadbiskup Stepinac riskirao svoj život da spasi Židove. Stepinac je uspio postići ukinuće naredbe da svi Židovi moraju nositi žutu oznaku, osudio je rasističke ratne zakone, skrivao je Židove pod vlastitim krovom, a isto su činili i mnogi svećenici. No, s obzirom na optužnicu koja je podignuta u Jugoslaviji, Stepinčevo ime postalo je zapravo sinonim za ustaške zločine. Na širenju toga radile su jugokomunističke vlasti, ali i neki povjesničari. No bilo je i povjesničara koji poštuju i ističu njegovo hrabro držanje. Da bi se ispravno procijenila uloga Stepinca tijekom tog razdoblja važno je razjasniti što se tražilo do njega u ulozi nadbiskupa. Funkcija katoličkih prvaka bila je osigurati duhovno vodstvo bez obzira na to tko je kontrolirao stvar, nadbiskup Stepinac je stoga trebao ostvariti neke odnose s onima na vlasti. No on je činio mnogo više, osuđivao je i digao je svoj glas protiv narušavanja ljudskih prava. Također se trebao držati instrukcija koje je dobivao iz Vatikana, a to je da mora paziti na svoje ponašanje kako bi mogao spašavati ljudske živote.
Dr. Ronald J. Rychlak, profesor prava i povijesti na The University of Mississippi održao je predavanje na temu „Kardinal Stepinac, papa Pio XII. i Rimokatolička Crkva za vrijeme Drugog svjetskog rata". Istaknuo je kako Stepinčeve riječi i postupci prije, tijekom i nakon rata dokazuju kako nije bio nacionalist niti rasist. Od svećenika je tražio da pomažu prognanim Židovima, te je pokrenuo akciju za pomoć židovskim izbjeglicama, u svojim pastirskim pismima suprotstavljao se progonima. Stajao je iza svojih riječi svojim djelima. Mnoge je sakrivao u svom domu, samostanima, a isto su činili i mnogi svećenici. Pio XII. je također u ratnom vihoru omogućio skrivanje u Vatikanu mnogima. Podsjetio je i kako Stepinac od samog početka nije podržavao Pavelića, a nije ga podržavao ni Vatikan, tj. papa Pio XII. Kao primjer istaknuo je kako je Pavelić želio da ga papa primi u privatnu audijenciju, a odgovor je bio jasan: može nazočiti samo općoj audijenciji.
Profesorica povijesti sa sveučilišta u Trnavi dr. Emilia Hrabovec je svoje predavanje „Sveta Stolica, Istočna Europa i počeci hladnog rata" predstavila u širem kontekstu političkih zbivanja od 1933. godine do poslijeratnog razdoblja u Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj, Mađarskoj i Jugoslaviji. Posebno se osvrnula na razdoblje neposredno nakon II. svjetskog rata i odnos socijalističkih zemalja prema Katoličkoj Crkvi u pojedinim zemljama.
Dr. Roberto de Mattei povjesničar iz Rima u predavanju „Crkva i komunizam u učenju blaženog Alojzija kardinala Stepinca" istaknuo je kako da bi se shvatio slučaj Stepinac potrebno ga je promatrati paralelno s onim što se dogodilo u Mađarskoj gdje se 1949. održao proces protiv jednog drugog katoličkog biskupa kardinala Józsefa Mindszentya koji je također bio heroj protukomunističkog otpora. I Stepinac i Mindszenty vjerovali su da je komunizam sam po sebi neprirodan i da će sam propasti. Kardinal Stepinac predvidio je da će se strukture real-komunizma srušiti, i same komunističke vođe su bile svjesne toga pada i upravo da bi preživjeli prepustili su se politici ispružene ruke. Istočna politika je na neki način bila potpora komunizmu i tako je pridonijela da kasnije padne. Stav blaženog Stepinca je simbol otpora komunizmu za razliku od istočne politike. Njegov stav su više ili manje slijedili mnogi biskupi koji su u Hrvatskoj nastojali slušati direktive Svete Stolice, te su nastojali sačuvati živu vjeru kod vjernika. Među njih zasigurno spadaju kardinal Franjo Kuharić, potom biskupi Franić, Pavletić, Čekada, Mržić, Kos i mnogi drugi, rekao je na kraju predavanja Mattei.
U drugom dijelu međunarodnog znanstvenog simpozija "Kardinal Alojzije Stepinac – povijesni kontekst u međunarodnoj perspektivi" prvo izlaganje na temu „Stepinac i Tito: o represiji religije u Jugoslaviji" održala je dr. Katrin Boeckh s Instituta za istočnoeuropske studije u Regensburgu. Svoje predavanje je stavila u politički kontekst, tj. u svesovjetsku hemisferu koju je Staljin izgradio nakon II. svjetskog rata u Istočnoj Europi. Istaknula je kako se korijeni titoizma naziru u staljinizmu. Naime, Tito je za boravka u Moskvi iznutra prepoznao Staljinov sustav i preživio ga. Kasnije u Jugoslaviji primjenjuje metode koristeći se upravo iskustvom iz Sovjetskog Saveza, a došao je do punog izražaja nakon razilaska sa Staljinom. Tito je usvojio boljševizam, a Stepinac s druge strane prepoznao je jasno opasnosti koje on donosi ne samo za Crkvu kao instituciju, već i za vjernike. Osvrćući se na montirani proces protiv nadbiskupa Stepinca, Boeckh je istaknula kako je na optuženičkoj klupi zajedno s njim sjedila cijela Katolička Crkva. Stepinac je shvatio da će njegov proces biti prvi u nizu postupaka protiv katoličkih predstavnika u Istočnoj Europi. Stoga mu je bilo jasno da je njegovo ponašanje primjer za to kako će se ponašati drugi katolički predstavnici. U skladu s tim teretom i tim dostojanstvom je i njegovo držanje u sudnici, zatvoru i kućnom pritvoru. On nije učinio nikakve ustupke nasilnom režimu. Ostao je jasan, uspravan, hrabar u svom kršćanskom uvjerenju. Stoga njegova hrabrost u opasnoj situaciji svijetli kao uzor cijelom stoljeću, rekla je na kraju izlaganja Boeckh.
Prvi francuski veleposlanik u RH Georges-Marie Chenu govorio je na temu „Slika kardinala Stepinca u Francuskoj". Pojasnio je kako ta slika nije dobra: u najboljem slučaju je nejasna, u najgorem loša. Naime, kardinal Stepinac je osoba još uvijek osporavana u Francuskoj. O samom procesu u Francuskoj se nije mnogo govorilo. Jedan od razloga je i taj što se u to vrijeme Francuska obračunavana sa svojim kolaboracionistima. Nadalje iskrivljenoj slici ide u prilog i knjiga o ratnim strahotama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini izašla 1955. godine, a kao glavni krivac za te zločine navode se Hrvati i katolici. Predavač je iznio nekoliko konkretnih primjera koji mogu doprinijeti pojašnjenju, a time i poboljšanju slike kako o samom Stepincu, tako i o hrvatskom narodu. Tako je osnovana udruga za proučavanje Balkana, koja želi postati referentno mjesto za informiranje i razmjenu iskustava povjesničara, sociologa, istraživača. Jedna od tih inicijativa je i misa koja će se služiti u pariškoj katedrali. Tom će se prilikom objaviti nevinost i vrline nadbiskupa Stepinca, te će se tako sve vjernike, kao i sve ljude dobre volje u Francuskoj upozoriti na izuzetnog čovjeka, na bliski narod i na europsku zemlju. Ideal kojem moramo težiti je da svi ljudi, cijelo čovječanstvo može okretati stranice knjige blaženikova života bez da ih ošteti, bez da ih iskrivi, rekao je na kraju Georges-Marie Chenu.
Kao posljednje na međunarodnom znanstvenom simpoziju pročitano je izlaganje „Blaženi Alojzije Stepinac i totalitarizmi" dr. Robina Harrisa, bivšeg savjetnika predsjednice Vlade Velike Britanije Margaret Thatcher. On ističe kako život nadbiskupa Stepinca pokazuje Hrvatima i podsjeća sve nas kako se treba suočiti s golemom snagom prisilnog zla. Poštivao je zakon Božji, prenosio je kršćansku doktrinu, te živio i umro potpuno vjeran Katoličkoj Crkvi i Petrovoj stolici. Nikad nije imao nikakvih sumnji što je zlo i o potrebi da se bori protiv njega. Harris je podsjetio na karakteristike ustaškog režima, te komunizma. Vezano uz poslijeratno razdoblje napominje kako je vjerski progon bio daleko žešći nego je to vanjski svijet shvaćao. Podsjeća na pismo biskupa iz rujna 1945. koje navodi brojku od 263 ubijenih svećenika. Tome je pridodano 169 u zatvorima i logorima, 89 koji su nestali zajedno sa 19 sjemeništaraca, 3 brata laika i 4 ubijene redovnice. Pretpostavljena ukupna brojka od oko 500 dalje se povećavala kako su se progoni nastavljali i kako je sve više podataka izlazilo na svjetlo dana. Novija istraživanja navode brojku oko šesto. Bio je to krvavi pohod protiv Katoličke Crkve s kojim se malo što u povijesti može usporediti, za koji nitko nije kažnjen, za koji se nitko nije ispričao. Naravno krv mučenika plodna je kao i uvijek. Poput svih totalitarnih sustava, i ovaj nije mogao dopustiti nešto izvan svoje kontrole, pa je tako poticao i paralelna udruženja svećenika. No, Stepinac je upotrijebio svoj moralni autoritet te je iz sužanjstva svećenicima slao pisma ohrabrenja zahvaljujući kojima je djelovanje tog udruženja u Hrvatskoj bilo marginalizirano. Na kraju svog izlaganja Harris podsjeća kako za nadbiskupa Stepinca 1300 godina katoličanstva u Hrvatskoj nije bila tek puka povijesna činjenica. Bio je to nacionalni poziv, misija i nadahnuće. Stepinac je govorio i pisao o tome tijekom cijeloga svog života.
Nakon izlaganja održana je rasprava u kojoj je između ostaloga istaknuto kako Stepinca ne treba braniti pred svijetom, već ga treba dati svijetu kao izvor dobra. Znanstveni simpozij zatvorio je predsjednik Odbora za proslavu zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. Zahvaljujući predavačima, istaknuo je da svatko tko se zanima za Stepinca u Hrvatskoj ne može biti stranac. Ostanite i dalje s nama povezani, znat ćemo prepoznati svaki vaš napor i znak istine, rekao je biskup Šaško te im kao znak zahvale kardinala Bozanića u njegovo ime darovao njegove dvije knjige te spomen medalju izdanu o 10. obljetnici njegove nadbiskupske službe u Zagrebu.
Međunarodnom znanstvenom simpoziju uz kardinala Bozanića, nazočili su zagrebački pomoćni biskupi Vlado Košić, Valentin Pozaić i Ivan Šaško, banjolučki biskup Franjo Komarica i biskup Srijemske biskupije Đuro Gašparović, predstavnici drugih vjerskih zajednica u RH, profesori KBF-a, mnogobrojni redovnici i redovnice, te vjernici laici. (missio.ba/ika)