Piše: dr. Dubravko Turalija, Katolički tjednik
Bosna i Hercegovina od misijske zemlje malo-pomalo postala je pravim promicateljem i podupirateljem dalekih katoličkih misija. Kroz misijski mjesec listopad pratit ćemo taj njezin razvoj, od zemlje koja je primala misionare do zemlje koja ih danas šalje…
Misijski žar koga je u Katoličkoj Crkvi rasplamsao papa Pio XI. (1922.-1939.), nazvan „Papom misija“ zbog enciklike Rerum Ecclesiae (1926.) i Misijske izložbe u Vatikanu, naglo je ugasio Drugi svjetski rat. O slomu misijske svijesti u ratnim prilikama opširno piše vrhbosanski kanonik dr. Anto Livajušić. U svojem programatskom članku Misijske perspektive u ratu (Vrhbosna 11-12/1942., 236-242) ističe kako je ratom „misijski problem bačen pred nas u svoj svojoj ozbiljnosti“. Time se, prema Livajušiću, pokazala sva opravdana briga dalekovidnih papa i misionara „koju u mirno doba, preživajući siti i bezbrižni, nijesmo razumjeli“. No, nije samo rat ušutkao glas misija. Tomu su pridonijeli i brojni drugi čimbenici koji su prethodili svjetskoj pošasti. Na to je upozorio i tadašnji prefekt Kongregacije De Propaganda Fide kardinal Pietro Fumasoni-Biondi naglasivši da su „pomanjkanje misionara, materijalna oskudica, organizirana propaganda boljševizma i pretjerani nacionalizam“, ne samo uzroci rata, nego i glavne zaprjeke evangelizacijskom poslanju Crkve. Upravo u tom kontekstu treba promatrati i položaj Vrhbosanske nadbiskupije koja od primateljice misijske pomoći postaje Crkva koja želi darivati, ali joj ratne i poratne prilike to nisu onemogućile.
Od Livajušićeva nastojanja do Jozinovićeve opomene
Budući da je dr. Marko Alaupović tijekom Drugog svjetskog rata morao preuzeti druge administrativne dužnosti u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, skrb za Papinska misijska djela od 1942. do 1945. preuzeo je dr. Anto Livajušić. Livajušić se misijama bavio i prije rata te je u dvama navratima, kao izaslanik nadbiskupa Ivana Šarića, sudjelovao na lokalnim misijskim konferencijama u Francuskoj.
Međutim, od 1942. do 1950. u Nadbiskupijskom arhivu u Sarajevu još nije pronađen niti jedan pisani trag o misijskoj djelatnosti. Taj prekid ne odnosi se samo na Vrhbosansku nadbiskupiju, nego na cijelu vrhbosansku metropoliju, što jasno upućuje na sustavnu nemogućnost djelovanja zbog ratnih i poratnih komunističkih prilika.
Prvo poslijeratno izvješće o dijecezanskim kolektama za misije i sjemeništa potječe tek iz 1966. Generalni vikar dr. Marko Jozinović tada izvještava: „Pregled ima… poslužiti kao priznanje i zahvalnost revnima, kao poticaj drugima, a i kao opomena onima koji su tu, po dijecezu veoma značajnu, obvezu zanemarili…“ Jozinović podsjeća da su za sve župe obvezne bile kolekte: Sjemenišna (Božić, Uskrs, Gospojina), Za afričke misije (Bogojavljenje), Misijska (Misijska nedjelja u listopadu), Petrov novčić (Petrovo), Sveta zemlja (Veliki petak) te od 1966. za Bogoslovski fakultet u Zagrebu (blagdan Sv. Jeronima).
Analiza iznosa za 1966. pokazuje nejednak odziv župa, ali i opstanak misijske svijesti. Najveće kolekte imale su župe: Novo Sarajevo (3 259 din), Crkvice (3 189 din), Žepče (2 315 din) i Gradačac (2 290 din), dok čak 11 župa – Bukovica, Dubica, Korićani, Obri, Pećine, Potkraj, Stup, Teslić, Tolisa, Vitez i Žeravac – nije dostavilo nijednu od pet propisanih kolekti, što ukazuje na duboku pastoralnu i materijalnu krizu u poslijeratnom razdoblju. Uzrok neplaćanja nije se odnosio na župničku lijenost, nego na prve reakcije agrarne reforme i komunističkog pritiska na župe.
Od Misijske pisarne do Misijske centrale
Središnja administracija Katoličke Crkve u poraću funkcionirala je uglavnom u Zagrebu. Cjelokupna poslijeratna djelatnost – od sjemeništa do misija – bila je usmjerena na taj grad gdje je u vrlo ograničenim okolnostima nastavila djelovati i Misijska pisarna. Vrhbosanska nadbiskupija imala je prije Drugoga svjetskog rata razrađeniji misijski sustav od Zagrebačke, koga je nadbiskup dr. Ivan Šarić detaljno organizirao prema uputama pape Pija XI., pa Pisarna – a u prvoj Jugoslaviji promidžbom je pokrivala gotovo sve biskupije – nije imala presudan utjecaj na Sarajevsku metropoliju. Ali, rat je zaustavio sve osim samog naslova Misijska pisarna, koji kao ured opstaje u Zagrebu sve do 1970. Godinu ranije Kongregacija za evangelizaciju naroda imenovala je novog ravnatelja – dr. Smiljana Čekadu. Čekada je misijski djelovao i ranije kao predsjednik Vijeća za misije pri Biskupskoj konferenciji Jugoslavije, što je bio prvi oblik organizirana misijskog vijeća na državnoj razini.
Nakon imenovanja vrhbosanskim nadbiskupom, dr. Čekada zbog administrativnih razloga seli Misijsku pisarnu iz Zagreba u Sarajevo i preimenuje je u Misijsku centralu. Od tada Sarajevo postaje središte u koje pristižu kolekte iz cijele Jugoslavije, odakle se distribuiraju misijske vijesti i koordinira rad hrvatskih misionara. Ako su do Čekade, od velikog procvata iz doba Pija XI., ostale samo kolekte, od Čekade Crkva ponovno dobiva središnjicu, tiskovine i organizirani misijski rad na državnoj razini. Čekada na čelu Centrale ostaje gotovo do smrti. U tom razdoblju pokreće list Radosna vijest (1972.), nasljednicu predratnih glasila Crnče, Jeka iz Afrike i Katoličke misije. Prvi urednik Radosne vijesti bio je dr. Zvonimir Baotić; list je izlazio kao dvomjesečnik, potom kao mjesečnik, s kraćim prekidom 2000./’01. Od 1974. do 1988. Baotić preuzima i ravnateljstvo Misijske centrale te ostaje najdugovječniji urednik Radosne vijesti – punih 19 godina. U njegovo vrijeme uvodi se praksa slanja paketa kao trajne pomoći misionarima. U tom poslu uvelike mu pomažu i njegove suradnice – sestre Kćeri Božje ljubavi u Sarajevu. U okolnostima državne represije nad crkvenim tiskom dr. Baotić uspio je osigurati suradnju ni manje ni više nego s tada najpoznatijom novinskom kućom u BiH – Oslobođenjem, čime je omogućio neprekinuto izlaženje lista i legalan transfer prikupljenih sredstava u misije.
Spas arhiva i rođenje Središnjice BiH
Godine 1988. dr. Zvonimira Baotića naslijedio je vlč. Stipo Miloš, bivši misionar u Zambiji (sedam godina), koji je zaslužan za očuvanje Misijske centrale i lista Radosna vijest u najtežim okolnostima posljednjega rata. Tijekom opsade Sarajeva Miloš je privremeno izmjestio Centralu u Zagreb, čime je spasio arhiv, financijska sredstva namijenjena misionarima i kontinuitet izlaženja lista.
Posljedično, raspadom Jugoslavije nužno je došlo i do reorganizacije Misijske centrale. Od 1996. jedinstvena Misijska centrala dijeli se na dvije središnjice – za Hrvatsku te za Bosnu i Hercegovinu. Prvi zajednički ravnatelj stajao je u osobi hvarsko-bračko-viškog biskupa Slobodana Štambuka, dok je glavni urednik Radosne vijesti u tom razdoblju bio vlč. Anto Burić.
Konačno osamostaljenje nastupilo je jubilarne 2000. Prvo za Hrvatsku u studenom, a onda četiri mjeseca kasnije Dekretom Kongregacije za evangelizaciju naroda od 10. ožujka 2001. službeno je osnovana Središnja nacionalna uprava Papinskih misijskih djela za BiH. Za Hrvatsku je prvim nacionalnim ravnateljem imenovan vlč. Tomo Petrić, a za Bosnu i Hercegovinu vlč. Tomo Knežević koji je kroz dva mandata proveo punu institucionalizaciju Središnjice u Sarajevu – od osiguravanja vlastitih prostorija do uspostave svih uredskih struktura.
Mons. Kneževića 2011. naslijedio je don Ivan Štironja (kasnije porečko-pulski biskup), njega 2016. mons. Luka Tunjić, a nakon njegovih dvaju mandata na čelo Središnjice došao je dr. Dubravko Turalija.
Povijest misijske djelatnosti u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, od razdoblja između dvaju svjetskih ratova do osamostaljenja Papinskih misijskih djela BiH 2001., jasan je razvojni teološko-pastoralni luk jedne partikularne Crkve. Upravo zato povijest misija u Vrhbosanskoj nadbiskupiji nije povijest kolekti, nego povijest sazrijevanja jedne mjesne Crkve.
Tako se zatvara povijesni krug. Nadbiskupija koja je na početku 20. stoljeća ovisila o milodarima iz svijeta, stoljeće kasnije sama ima svoje misionare po Africi i Južnoj Americi, svoju Središnjicu, svoje glasilo i svoje darivatelje.