Misionari su uistinu – sami po svom poslanju – posebni, ali ipak: i među posebnima ima posebnijih. Jedan od takvih je salezijanac don Danko Litrić koji spada među najstarije navjestitelje Radosne vijesti Crkve u Hrvata.
Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik
Ime don Danka Litrića, vjerujemo, kako je mnogima poznato, ali nije zgorega podsjetiti kako je riječ o misionaru koji već 43 godine djeluje u voljenoj mu Ruandi u kojoj, kako ističe – želi i umrijeti.
… idem na tri noge
Rođen 21. srpnja 1942. u Žeževici kod Omiša, don Danko je zavjete u Družbi Sv. Ivana Bosca položio 16. kolovoza 1959., a za svećenika je zaređen 29. lipnja 1968. Na zov misija odgovorio je 19. prosinca 1981.
Osoba je to koja blagost širi samom svojom pojavom. Rado dolazi na Godišnje susrete misionara Crkve u Hrvata i gdje god se pojavi – osvaja srca nazočnih. Čovjek niska rasta, ali ogromna srca!
Na početku ovogodišnjega susreta misionara sve je pozdravio kao „najstariji misionar po godinama“, a ne po stažu u misijama; ali su ga ispravili kako je s. Blaženka Barun starija, na što je on šaljivo dodao kako „žene ne govore godine“.
„Kao najstariji misionar – muški – imam sreću da dolazim sa štapom: idem na tri noge, ali još nisam na četiri. Uglavnom, zahvaljujem Bogu da mogu još hodati. Došao sam u Hrvatsku na odmor, ali sa željom da dođem i da se opet mogu vratiti u Ruandu. Jer Ruanda je moja zemlja gdje sam najviše živio…“, kazao je kroz suze iskrena starca svećenik koji je život svoj posvetio Bogu, te je nastavio: „… i radio i tako želim tamo i umrijeti. To mi je želja, nadam se da ću se moći vratiti.“
1994.
„A u Ruandu sam otišao već 1981. To je puno godina. Tamo sam doživio puno lijepih godina prije 1994., kad sam stvarno mogao osjećati koliko sam mnogo toga učinio kao svećenik misionar, gdje sam imao župu od 80 000 stanovnika.
Tamo sam živio lijepo te sam mogao pomoći puno djece da idu u školu – izgraditi škole, crkve itd. Ali onda ’94. – sve je srušeno, tada sam morao napustiti (Ruandu) nakon što su poubijali moje ljude u crkvi. Htio sam ih spasiti, ali nisam mogao“, ponovno su ga na trenutak prekinule suze… „Nas dvojicu svećenika zatvorili su u crkvi, nisu nam dali izići, a onda su počeli ubijati ljude, njih više od 1 000. Sve sam to doživio, ali, eto, opet sam se vratio dolje i drago mi je da jesam, ljudi su još trebali svećenike.
Drago mi je da sam salezijanac i da mogao sam pomoći u Crkvi tamo. Uglavnom su tamo biskupijski svećenici, a mi redovnici smo kao ‘dodatak’ i najviše smo, 1981. kad smo došli, uradili da se uspostavi crkvena organizacija“, ispričao je don Danko.
Srce Isusovo…
Posebno je bilo slušati o njegovoj ljubavi prema ispovijedi, što se rijetko čuje…
„Pomagao sam u ispovijedanju onih koji su trebali oprost nakon zla koje su učinili, a onda onih drugih koji su bili optuženi za zlostavljanje koje nisu učinili. Ispovijedanje mi je najdraže, da na taj način pomognem.
Sada živim u jednoj zajednici prema Burundiju gdje smo nas četvorica, ali svi su domaći, nema više misionara, ja sam možda jedini iz Europe: fra Vjeku Ćurića su ubili, fra Ivica (Perić) koji ga je zamjenjivao otišao je u Zambiju i nema više tamo Europljana misionara. Ali mi je drago da ono što smo mi započeli, oni nastavljaju.
Imamo domaće koji su postali salezijanci, svećenici i naši pomoćnici te nastavili ono što smo mi započeli“, spominje misionar koji trenutno djeluje u župi s oko 18 000 stanovnika.
„Imamo jednu zanatsku školu gdje se brinemo za mladiće i djevojke jer je to najbolji način da odrastu, budu odgojeni i da u ljubavi onda mogu pomoći svoju obitelj i druge. Ja sam tamo gdje me se pošalje, jer domaći su sad i ravnatelj i župnik, a ja sam samo tu da pomognem gdje mogu. I još uvijek, hvala Bogu, mogu voziti auto, pa idem u filijale i najdraže mi je doći u filijale gdje dolazi puno ljudi i žele nas slušati dugo vremena da im govorimo.
Evo, sad mi je jedna filijala najviše na srcu jer mole da izgrade crkvu, imaju samo jednu kućicu.
Da bi to uspjeli, rekao sam im: ‘Molite se, a ja ću sve činiti kad budem u domovini, da tražim dobročinitelje kako bismo mogli izgraditi crkvu Srca Isusova.’ Eto, tako smo ju već sad nazvali, jer je to Srce koje nas je ljubilo i koje nas ljubi“, jedva je drhtavim glasom izgovorio don Danko dok su niz lice ponovno kliznule suze… Emotivno je nastavio: „To je Srce probodeno radi naših grijeha, ali u ljubavi je Isus, Sin Božji to učinio kako bismo mi mogli dobiti oproštenje za svoje grijehe.“
Kazao je kako mu je to želja te kako je za vrijeme dok je bio u Hrvatskoj išao gdje se nalaze crkve posvećene Srcu Isusovu, spomenuvši tako jednu u Splitu i u Zagrebu kod isusovaca kako bi tražio milodare da se podigne crkva na njemu dragom tlu.
„Kao stari mislio sam da se neću više brinuti za gradnje, rekao sam dosta mi je, sada se želim samo spremati za umrijeti i da me Bog primi k sebi. A, evo, sad je takva došla potreba, pa sam rekao – Bože, ako hoćeš da još živim, ja ću učiniti sve, a Ti onda blagoslovi da bude na tvoju slavu, ne na moju slavu, jer nije to potrebno, nego da bude na slavu Božju i na korist ljudi.
I eto, gdje mi što daju da radim – to radim. Moram slušati, bilo u župi, bilo u crkvi, bilo u školi“, simpatično će dobra duša među misionarima Crkve u Hrvata.
Za don Danka se nadamo kako će svoju životnu misiju privesti kraju po Božjem naumu te poslužiti kao inspiracija mnogima – misionarima tu i misionarima tamo. (missio)