Možemo Bogu biti zahvalni da Crkva u Hrvata još uvijek ima nemali broj misionarki i misionara diljem svijeta. Najmlađi među njima po misionarskom „stažu“ je svećenik Splitsko-makarska nadbiskupije don Jakoslav Banić, koji malo dulje od godinu dana djeluje u Ugandi.
Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik
Njega smo susreli na ovogodišnjem Susretu misionara Crkve u Hrvata kojemu je domaćin bila Krčka biskupija te je s nama rado podijelio svoje dosadašnje misijsko iskustvo, kao i ono što mu predstavlja najveće izazove u djelovanju.
Možemo li spasiti bolnicu?!
Don Jakoslav od ožujka 2023. djeluje u Ugandi, u Biskupiji Moroto, te se u istoimenom gradu susreće s velikim problemom.
Ondje se, naime, kako nam je rekao, nalazi biskupijska bolnica koja brine za oko milijun i pol ljudi. No, ratovi i Ukrajini i Gazi, zajedno s koronavirusom, preokrenuli su situaciju te bolnica više ne dobiva sredstva koja su joj potrebna. „Naša bolnica ima 300 ležećih kreveta i jedna je od najjačih u toj regiji, gdje također dolaze i stanovnici iz Kenije. Pripada biskupiji, a vode ju misionari kombonijanci, te uz to ima medicinsku školu te u nju dolaze na obuku i liječnici specijalizanti. Puno je mladih liječnika volontera iz svih dijelova Europe, ali nažalost sredstava za potrebne medicinske lijekove i plaće, nema. Odnosno država je trebala financirati ovu godinu 60 % sredstava, međutim ona je svoje novce ‘pojela’ i ti novci nisu stigli te se nalazimo na jednoj prijelomnici kako spasiti bolnicu… Onda sam tom prigodom, u ime biskupije, išao u Baltimore u Catholic Relief Services da nam pruže pomoć. Također, išli smo i do Kolumbovih vitezova– biskup je molio ako možemo doći i do njih jer već godinu dana traje ta bitka… Ono što je meni bilo nekako razočaravajuće u svemu tome – mi nismo molili ni za izgradnju škole, bolnice; i taj neki aparat koji je u Crkvi posložen da to sve nekako funkcionira – uopće u jednom trenutku nije imao sluha da shvate koliki je to problem. Meni bi bilo jasno da smo ispali iz programa da npr. gradimo vrtić ili školu pa postoji negdje nešto preče, ali ovdje je zaista riječ o spašavanju ljudskih života“, zabrinuto je ispričao misionar.
Otkrio nam je, kako prema UNICEF-ovoj statistici, u regiji Karamoji samo 20 % djece doživi petu godinu života i ta djeca umiru zbog neuhranjenosti, malarije, tuberkuloze i drugih bolesti, a jedino svjetlo tu je upravo ova bolnica. „S druge strane, mi imamo drugu bolnicu – to je državna, ali ona nema lijekova. Ona jednostavno svakog pacijenta šalje u našu bolnicu govoreći kako ćemo im mi ondje pomoći… Mi nikad nismo u toj bolnici – bez obzira što se svaki pregled naplaćuje radi njezina održavanja kako bi postala samoodrživa – uskratili uslugu. Jer 85 % našeg naroda je siromašno – oni zapravo nemaju ništa u kontekstu siromaštva. Nemaju ni hrane – osobito u rujnu kada završi ta berba, kada počinju stizati prve informacije gdje je ove godine najviše zahvatila suša, jer kiša zadnje tri godine – sad imam informacije i četvrtu godinu – u mnogim dijelovima je zakazala. Jednostavno je sve spaljeno. I ne možete vjerovati da je nešto što je tako lijepo raslo u jednom trenutku sve nestalo. Onda počinju dolaziti prve informacije o gladi, i nažalost najviše stradavaju najmlađi – djeca. I tu mi je bilo nekako teško shvatiti da nemamo taj neki osjećaj… Čak sam u jednom razgovoru kazao ‘ne tražim za svoju misiju’, bez obzira što smo ju počeli graditi, ne, ovo je projekt koji je univerzalan, koji drži cijelu biskupiju, koji cijela biskupija podržava jer je riječ o spašavanju ljudskih života. Ako mi ugasimo tu bolnicu, ako počnemo zatvarati odjele ili smanjivati ono što u njoj činimo, mi ćemo se naći pred jednom katastrofom“, posvijestio je don Jakoslav.
Bol i ohrabrenje
„Možda svijet to neće primijetiti jer to je negdje daleko u Africi, kao što se ne govori pretjerano o situaciji u Sudanu, gdje uopće više nema misionara. Sve je opljačkano. Nije ovdje više riječ ni o vjerskom ratu, niti o borbi između religija, ovdje je više riječ o jednom sukobu bandi, prevlasti moći, u kojem više ne znate tko koga pomaže. Recimo, imamo misionare koji djeluju među nama, a koji su rodom iz Sudana, oni kažu kako ne mogu više zamisliti da je to njihova zemlja. Ti ljudi bježe preko Južnog Sudana, dolaze u Ugandu, Keniju gdje traže novi život, žive po kampovima ionako ostavljeni, napušteni…
S druge strane tu su izbjeglice koje bježe iz Konga – više od pet milijuna izbjeglica nalazi se u kampovima na kongoansko-ugandskoj granici. O tome svijet ne govori. Svijet šuti. Njega sad trenutno – zbog političkih i ekonomskih razloga, prestiža, moći – zanimaju samo oni krupni sukobi i problemi. To je ono što nas misionare nekad boli, ali istodobno ohrabruje – jer mi ne želimo odustati od tih ljudi. Taj čovjek je itekako bitan i taj čovjek je itekako Božji čovjek, pripada Bogu“, posvjedočio je naš sugovornik kojemu se s lica mogu čitati snažne emocije kada govori o onima kojima je poslan i o njihovim patnjama, a kojima svakodnevno pomaže nositi životne križeve.
Dvije plave majice
Dakako, medicinski problem nije jedini koji tišti našeg misionara i njegovu biskupiju. Kao i u drugim dijelovima kontinenta, imaju poteškoće i u sektoru obrazovanja. Kazao nam je kako samo 15 % djece u Karamoji ima mogućnost pohađati školu. „Uzet ću samo primjer jedne župe koja ima 750 krštenja, a u cijeloj školi od 1. do 8. razreda je svega 700 djece. Dakle niti jedna generacija neće moći završiti. Sad kad to podijelite dobivate brojku po generaciji – koliko djece ide. I ovaj mali postotak njih koji mogu ići u školu je zahvaljujući dobročiniteljima iz Europe, Amerike – iz bogatijega svijeta, koji pomažu u tom vidu jer u Ugandi školstvo nije besplatno. Također, cijene školovanja svake godine rastu. Upisnina i sama školarina i nisu toliko skupe koliko sve ono drugo što oni moraju osigurati – odjeću, obuću, hranu, smještaj. Onda pojedine škole zaista stvaraju neke apsurdne uvjete i propise – recimo u srednjoj školi morate kupiti cement, toliko i toliko boje, deterdženta za pranje podova, WC-a. Onda kad znate da jedna škola ima više od 1 500 djece – gdje će oni s 1 500 vreća cementa?! Ako ne donesete sve što oni propisuju, ako ne ispunite uvjete, ne možete uopće pohađati tu školu“, zabrinuto je rekao don Jakoslav i nas ostavivši zatečene.
Kako bi još bliže dočarao situaciju, ispričao nam je jedan primjer: „Mi smo platili školarinu, kupili smo sve što je djetetu bilo potrebno, nismo mu samo kupili dvije plave majice za tjelesni odgoj, a on zbog toga nije mogao igrati tjelesni i ravnatelj nas je zvao i rekao da, ako kroz sljedećih mjesec dana ne donesemo plave majice, oni će ga morati otpustiti iz škole. Zbog dvije plave majice. Ja sam tada pitao ravnatelja: ‘Je li važno kako to dijete uči ili je važno da ima takve dvije majice?!’ On ima druge majice, ali ne, moraju biti plave. Rekao je: ‘U pravu ste, ali ovo su naši uvjeti, mora se to poštovati’. To su sve privatne škole, državnih škola baš toliko i nema, postoje, ali su cijene slične privatnim. Djeca tamo u biti mogu ići u školu, mogu platiti nešto sitno, ali neće dobiti svjedodžbe. Tek kad isplate sve ono što košta, država će dati potvrdu da su završili školu.“
Gradimo školu i mijenjamo mentalitet
Don Jakoslav je objasnio kako je cilj biskupije povećati broj katoličkih škola, iako imaju pritužbe i na katoličke škole jer ne može se svugdje sve kontrolirati – učitelje i osoblje.
„Sada upravo gradimo jednu takvu srednju strukovnu školu. To je naš drugi projekt zbog kojeg sam malo ranije došao na godišnji. Moramo skupiti još nekih 280 000 eura, kako bismo završili kompletno jedan školski kompleks i otvorili školu za 500–1000 djece. Svaka škola je i internat. Zašto je to važno? Jer djeca ako dođu kući ona nikad neće imati vremena za učiti. Jer čim dođu kući roditelji ih ‘upregnu’. Nama je cilj spasiti što više djece. A kroz obrazovanje je jedini način da se promijeni mentalitet jednog čovjeka. Svakodnevno imamo mnoštvo djece, mnoštvo mladih koji dolaze k nama tražeći pomoć upravo za školovanje, a koji sa sobom donose teške životne priče… Često su to djeca koja su ostala bez majke. Karamoja je još uvijek područje poligamije. I kod nas je nekako razumijevanje da kad ti umre majka, umro ti je cijeli svijet, a tako i kod njih. Otac nema toliku brigu za djecu i stoga starac u Karamoji ne znači ništa jer ga djeca ne vole, nikad nije pokazao svojoj djeci pažnju i on umire praktički u toj bijedi u kojoj su odgojena njegova djeca“, posvijestio je misionar.
Čekajući smrt od gladi…
Dotakli smo se i teme gladi koja u toj regiji odnosi živote djece. Kako nam je objasnio sugovornik, jedan i jedini obrok koji djeca u školama imaju čini žlica palente i – pazite! – tri zrna graška. „Kad smo na to reagirali, rekli su nam ‘mi nismo ovdje da prehranjujemo djecu nego da ih školujemo’. Onda postoji situacija gdje je novi uvjet da djeca donesu kilogram šećera kako bi se školovali. I opet smo reagirali pa su se pokušavali opravdati da nisu tako rekli…
Roditelji često od onoga što i ako imaju stave nešto da se djeca mogu dohraniti uz onaj obrok koji imaju. No, nažalost, postoji puno pritužbi djece da su im učitelji pokrali tu hranu tako da se susrećemo s mnoštvom problema.
Prolazimo strašno iskustvo gladi. Ja ne znam riječi kojima bih to mogao opisati. Čak sam mogao prihvatiti vidjeti smrt djeteta, ali najteže mi je vidjeti dijete koje umire od gladi. Mi dolazimo u sela i vidimo razigranost djece, smjeh, nema veze jesu l’ oni šporki, i imaju li odjeću ili ne, tolika radost da se približe nama i dotaknu nas, neka i zaplaču jer sam bijelac pa mu je strašno vidjeti… A onda naiđete na dijete koje sjedi samo, na prsima mu se samo kosti vide, mali stomak, vidite kako mu suze teku niz lice, i on gleda u prazno. Dajete mu vodu – ne pije, dajete mu hranu – ne jede, pokušavate ga nasmijati – bezuspješno; više u njemu nema želje za životom. Jednostavno se gasi i to kad vidite, pred takvim stvarnostima ste nemoćni, osjećate se i obeshrabreno, nehumano, neljudski – dali biste cijeli svijet samo da se to dijete nasmije, međutim – gotovo je. Pokušavate ga odvesti u bolnicu, pokušavate pomoći na sve načine… I imate jedan trenutak kad pomislite da ide nabolje, ali onda za dva dana jave da je preminulo, i to je izgubljena bitka života. Ta njihova ljubav je nešto što nećete doživjeti ni od koga.
Mi, kad god dođemo u ta sela i dijelimo bombone djeci i družimo se s njima, nitko neće otvoriti svoj bombon dok ga svi nisu dobili. Nitko neće uzeti sebi, a da nije rekao evo i on je tu. Dakle, uvijek misle na onoga drugoga. I kada svi dobiju bombon, onda kreće ta sveopća radost u kojoj jedno drugo gledaju, zadirkuju, pokazuju svoj bombon, tolika sreća, tolika ljubav, toliko zadovoljstvo. Briga jednih za druge, jer nitko ne može voljeti kao što može voljeti dijete. I nitko ne može pokazati tu božansku radost kao što to može učiniti dijete“, radosno je posvjedočio don Jakoslav s kojim smo, dok smo razgovarali, imali jasne slike onoga o čemu nam govori jer takvu emociju nije bilo moguće ne osjetiti. Znamo da su Uganda i Karamoja u osobi ovog dalmatinskog svećenika dobile ustrajnog navjestitelja Radosne vijesti, onoga koji ju svjedoči životom i koji zadnji atom snage daje kako bi svaki ljudski život njemu povjeren bio sačuvan. Na nama je da odgovorimo: je li sam ili može računati na nas?!