Da sjemeništa, osobito u misijskim Crkvama, odgajaju dušobrižnike prema Srcu Isusovu, koji će biti potpuno predani navješćivanju Evanđelja!
Razmišljanje p. Luke Lučića, DI, na temelju misijske nakane Apostolata molitve za mjesec svibanj, koji je pripremljen za Radosnu vijest br. 5/2013., donosimo u cijelosti.
Ova misijska nakana Apostolata molitve zauzima središnje mjesto među misijskim nakanama, osobito u ovoj Godini vjere. Naime, sjemeništa su rasadnik i središte odgoja duhovnih zvanja u čitavoj Crkvi. U njima rastu i razvijaju se budući pastiri Crkve, svećenici, biskupi, pape. Oni koji su danas kandidati za svećeništvo, sutra su već svećenici, pastiri stada! Što se danas oformi, razvije i sazrije u njihovim srcima, to će sutra oblikovati vidljivu Crkvu, Božji narod. Stoga je prijeko potrebno da sjemeništa odgajaju dušobrižnike po uzoru ljubavi Presvetoga Srca Isusova, koje je izvor božanske ljubavi i središte spasenja svih ljudi.
Prije četiri godine Crkva je slavila Godinu svećeništva pod geslom: „Svećeništvo, dar Srca Isusova“. Svećenik je u službi božanske Ljubavi koja je izvor života i svetosti svakoga Kristova apostola. To se mora shvatiti i naučiti već u sjemeništu.
Crkva je uvidjela posebnu potrebu stvaranja sjemeništa još od Tridentskog sabora (1545.-1562.). Tada je udaren temelj velikim sjemeništima – bogoslovijama, i svemu što je potrebno za studij i odgoj svećeničkih kandidata. Glavni cilj nije bio ustroj Crkve za obranu protiv reformacije, nego dublja i ozbiljnija duhovna formacija za sve nadolazeće krize i izazove modernoga vremena. Ovdje se ne bavimo kušnjama i krizama odgoja svećenika posljednjih stoljeća. No, potrebno je spomenuti da se Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.) posebno bavio odgojem i obrazovanjem svećenika u sjemeništima. Danas stojimo pred novim izazovima koji traže nove odgovore. Izazov je prije svega moderni svijet sekularizacije sa svim svojim privlačnostima. To iziskuje solidniju i dublju duhovnu spremnost u življenju i naviještanju evanđelja jer svećenik predstavlja Krista Božjem narodu. Stoga dužnost promicanja svećeničkih zvanja spada na cijelu kršćansku zajednicu (OT 2).
Moja sjećanja na odgoj svećenika, početkom sedamdesetih godina na afričkom kontinentu, isprepletena su raznim uspomenama. Sjećam se kako se bogoslovi, unatoč zahtjevima svoje najbliže rodbine nisu dali kući, kako bi se prema svojim običajima brinuli za djecu svoje sestre kojoj je preminuo muž. Kada bi došla policija da ih, na zahtjev roditelja vodi kući, oni bi bježali u šumu. Mnogi su od njih kasnije postali vrijedni svećenici.
Istina, ima i drugih iskustava vezanih za misnike koji su slani na studij, uglavnom u Rim. Nakon uspješno završenog studija, mnogi su napustili svećeništvo i postali profesori na raznim svjetskim sveučilištima!
Ipak, pamte se dobri primjeri. Nekom su zgodom Bijeli oci iz sjemeništa Kachebere poslali isusovcima jednog sjemeništarca da ga malo „obrade“, jer samo u crkvi kleči i moli se. Neka se malo uravnoteži. Nakon godinu dana isusovci su ga vratili u bogosloviju. Nedugo poslije toga došlo je izvješće iz Kacheberea: „Mladić se ne moli više u crkvi nego pred vratima sjemenišne crkve!“ To je danas biskup sveta života biskupije Livingstone na jugu Zambije, Raymond Mpezele! Na dan svoga biskupskog ređenja (1992.), po podne, reče uzvanicima: „Vi mene pribiste na križ i sad odoste kući pjevajući!“ Postao je vrijedni pastir svoga stada.
Molitvena misijska nakana za mjesec svibanj, poziv je cijeloj Crkvi: Moli se, Crkvo, sa svom ozbiljnošću za one koji odgajaju tvoje pastire da ih odgoje u duhu božanske ljubavi Presvetoga Srca Isusova, koje je žrtvom i križem spasilo svijet! Neka tim istim Duhom budu ispunjeni svi pastiri tvoga Stada! (missio.ba)