Sestre službenice milosrđa (Anćele) u Dubrovniku proslavile su u četvrtak 15. prosinca svetkovinu svoje utemeljiteljice sv. Marije Krucifikse. Središnje koncelebrirano euharistijsko slavlje u prepunoj samostanskoj crkvi na Pilama predvodio je dubrovački biskup Mate Uzinić koji je misu namijenio za nedavno ubijenu sestru njihove družbe misionarku s. Lukreciju Mamić.
Govoreći u propovijedi o hrabrim svjedocima vjere i njihovim značajkama, dubrovački biskup je naveo primjer Ivana Krstitelja koji nije, kako je sam Isus rekao, bio trska koju vjetar ljulja nego osoba koja zna što hoće, osoba koja se nikoga ne boji, nikome se ne sklanja s puta, svakome kaže istinu u oči. Ivan nije čovjek koji je zahtjevan samo prema drugima, rekao je biskup, nego je on najprije zahtjevan prema sebi samome, a o tome svjedoči njegovo odijevanje i njegova prehrana. Odatle njegov izvanredan utjecaj na mnoštvo koje se divilo njegovoj veličini i priznalo da je od Boga poslan. Uz ostale osobe koje je Bog pronašao da budu njegovi svjedoci u svom vremenu jutros smo "prvi put pridružili u crkvi Sv. Mihalja pet hrabrih drinskih mučenica i Kćeri Božje ljubavi", a na ovom misnom slavlju im želimo pridružiti još dvije hrabre žene, kazao je biskup, te istaknuo primjere života sv. Marije Krucifikse (Paola di Rosa) i ubijene misionarke s. Lukrecije Mamić. O sv. Mariji Krucifiksi dubrovački biskup je rekao da ju se može opisati kao jaku i odvažnu ženu, premda krhku u tijelu, koja je bila zahvaćena gorućom ljubavlju prema Bogu i čovjeku. "U njezinom životu značajnu ulogu je imala činjenica pripadnosti brojnoj obitelji u kojoj je, osobito nakon prerane majčine smrti, mogla naučiti što je suosjećanje i odgoj u ljudskim i kršćanskim vrednotama, obiteljskom ozračju molitve, rada, ljubavi te solidarnosti prema potrebnima i siromašnima. Samo takav odgoj u kojemu na prvom mjestu nije bilo zaštiti sebe, kako se danas sugerira našim mladima, nego primijetiti drugoga, mogao je biti dobra podloga za veliko djelo kršćanskog milosrđa, koje je Bog preko ove smjele žene pokrenuo, a pokrenuo ga je nakon što se u njezinu gradu Bresci dogodila epidemija kolere. To je bio Božji odgovor na njezine molbe da joj pokaže koji je njezin životni put. I pokazao joj je. Njezin put bio je iskazati milosrđe Kristu koji pati u bolesnima i umirućima. Dobrovoljno se posvećuje njezi bolesnika, uz opasnost da se i sama zarazi. Pridružuje joj se prijateljica i prva suradnica Gabriella Bornati. Njihova beskompromisnost u pomaganju onih koji su potrebni nastavila se i nakon prestanka zaraze kad su svoje služenje ljudima odlučile okruniti posvetivši se potpunu Bogu. Nije to bio lak put. Paola i druge sestre prošle su mnoge kušnje, neprihvaćanja i klevete od strane civilne vlasti i uprave bolnica u kojima su djelovale. Bili su to njihovi farizeji i zakonoznanci. To ih nije obeshrabrilo, već sjedinilo još više s Raspetim Gospodinom kome su željele služiti i posvetiti se. To je bilo ono njihovo ne biti trska koju vjetar ljulja, ono njihovo ne biti odjeveni u mekušaste haljine i sjajnu odijeću nego služiti svom raspetom Gospodinu u najugroženijima i po cijenu života. I doista sv. Marija Krucifiksa nije dugo živjela. Umrla je sa samo 42 godine već 1855. Ali njezino djelo proširilo se velikom brzinom još za njezina zemaljskog života jer su, potaknute njezinim primjerom i životnom dosljednošću, njezinoj zajednici pristupile mnoge djevojke koje je ona najprije 1840. godine organizirala u Pobožno udruženje djevojaka. To je udruženje bilo najprije odobreno i priznato od civilnih vlasti, a zatim je dobilo i kanonsko odobrenje i priznanje kao redovnička družba Službenice milosrđa ili Ancelle della Carita, odakle i naš naziv Anćele. Zanimljivo je primijetiti ono što vi vjerojatno već znadete, a to je da su već za života svete Marije Krucifikse prve Službenice Milosrđa stigle na hrvatsko tlo i to 1853. na poziv mog predšasnika, blagopokojnog biskupa Tome Jederlinića baš ovdje u Dubrovnik, a s nakanom da vode brigu odgoju ženske mladeži što sestre, Bogu hvala, i danas nastoje činiti i na čemu im čestitam."
Istaknuvši kao zanimljivost podatak o dolasku prvih sestara na naše tlo još za života svete utemeljiteljice i to baš u ovaj samostan gdje im se 15. prosinca 1962., dakle na današnji dan prije 49 godina, pridružila pokojna s. Lukrecija Mamić. S. Lukrecija je u predvečerje Prve nedjelje došašća "svoju beskompromisnu želju za služenjem Bogu u iskazivanju njegovog milosrđa najpotrebnijima i navještaju Božje ljubavi onima koji za nju nisu čuli, platila glavom", rekao je biskup Uzinić i dodao: "U jednom od brojnih novinskih izvještaja o njezinoj smrti moglo se, između ostalog, pročitati da se s. Lukrecija, koja je svoje misionarsko djelovanje započela 1984. godine u Ekvadoru i 2002 godine nastavila u Burundiju, najviše posvetila misiji u zdravstvu tako što je pomagala neishranjene i oboljele od AIDS-a, vodila uvijek prepunu biskupijsku bolnicu sa 150 kreveta koja je bila jedina zdravstvena ustanova na području od 300.000 stanovnika, osnovala i vodila centre za oboljele od side i neishranjene u kojima je pomoć svakodnevno tražilo oko 1.500 djece i trudnica i posebnu skrb i ljubav iskazivala najsiromašnijem plemenu Pigmeja, lokalnom domicilnom stanovništvu gotovo potpuno istrijebljenom s područja Burundija i Ruande, koji su njezinom zaslugom prije četiri godine dobili prvi naraštaj djece koja je pohađala prvi razred osnovne škole. Kažu da je bila omiljena u narodu zbog svojeg vedrog duha, a ja mislim da je još više bila omiljena zato što je bila autentični svjedok Isusa Krista, ona koja nije dozvolila da je vjetar ljulja, da bude zavijena u sjajne haljine i raskoš, nego se spremno stavila na raspolaganju bližnjima i u bližnjima samomu Gospodinu. Zato sam u svojoj sućuti sestri provincijalki i drugim sestrama i mogao reći s uvjerenjem da je s. Lukrecija… samo još jedna u nizu onih koji su ubijeni zbog dobra koje su željeli donijeti i donosili konkretnom čovjeku u ime Isusa Krista. U tom je tragedija njezine smrti, jer ona je znak da se kršćane i dalje ubija samo zato jer su kršćani i što kao kršćani žele činiti dobro, ali u tom je i zalog budućnosti, znak da ta smrt nije i neće ostati besplodna niti za Katoličku Crkvu i osobito Družbu Službenica milosrđa, a niti za Burundi kojemu je služila i našu Domovinu koje je s na svoj način predstavljala, jer kako je pisao Tertulijan, ‘krv mučenika sjeme je novih kršćana’".
Uz veliki broj svećenika, sestara i vjernika na misi su se okupile i učenice Učeničkog doma "Paola di Rosa" koji vode anćele i koje su, zajedno sa sestrama, animirale liturgiju. (missio.ba/ika)