Naš misionar u Zambiji don Boris Dabo najavio je, prije nekoliko dana, svoje „misijsko“ putovanje u selo Luampungu i okolicu. Nakon povratka u misiju, napisao je izvješće o svom putovanju i svemu onom što se i kako događalo. Don Borisov članak donosimo u cijelosti.
Na kraju dana, prvog na ovom putovanju, dok smo veselo čavrljali nad ispražnjenim tanjurima oko stolića postavljenog u crkvici u kojoj smo ranije imali misu, ušao je jedan mladić i potražio mjesto da sjedne s nama. Nisam ga poznavao, nije bio jedan od nas, ali su ga moji sustolnici znali i pomakli se da bi i on mogao sjesti. „Nisam dobro“, odgovorio je zabrinuto i prije nego smo ga ista upitali. „Ušao mi je neki insekt u uho i sad me to boli, došao sam k Fatheru možda mi on može pomoći“. Svi su pogledali na Fathera i odmah uočili da on nema ohrabrujući odgovor pa su počeli sami misliti što učiniti i kako pomoći mladiću koji je očito bio u bolovima. Jedan je od naših rekao da mu se čini da ulje, obično jestivo ulje može pomoći kad se ulije u uho. Father je to potvrdio jer se sjetio da je i on to nekad doma čuo od nekoga. Odmah smo potražili ulja, jedan od naših mu je malo ulio u uho. Sve su oči bile uprte u bolesnika. On je osjetio promjenu ali kukac nije izašao ali kao da se umirio. Tada sam savjetovao neka špricom isperu uho u mlakoj vodi. To su naši odmah učinili jer šprice imaju kod kuće radi davanja injekcija govedima, i gle čuda, povikali su oni koji su špricali uho, „izašao je, izašao je“. I stvarno, kukac se vidio na ručniku koji je bio postavljen ispod uha. Mladić je počeo svima zahvaljivati, osobito Fatheru i sa svima se rukovati od radosti. Mladićev otac je mudro rekao da je on odmah savjetovao mladiću neka ode kod Fathera i još je nadodao da će on sutra doći na misu kako bi zahvalio Bogu i Fatheru… (no to nitko nije povjerovao, naravno).
Žene prve pozdravile Fathera
To je bio kraj dana koji nam je već i do tada bio veoma radostan a radost se osjećala čim smo stigli u njihovo selo kišnim i močvarnim putovima kroz dva metra visoku travu i čim su nas žene dočekale na vratima njihove crkvice s povicima Father, Father, rado vas primamo, dobro došli. Među njima je bila žena učitelja Sifaya koja je nedavno preživjela operaciju u gradu i sretno se vratila kući, bile su neke porođajne komplikacije i sretno prošle. One su nam pjevale pjesmu dobrodošlice a pridružili su se i muškarci koji su mudro čekali svoj red da pozdrave Fathera i njegovog pratioca Namakanda.
„Nema potrebe veće od ove“
Drugi put su istog dana izrazili pljeskanjem svoju radost kad smo, prije mise, sjeli čekajući dolazak ostalih i kad sam im rekao prijedlog da ovdje u njihovom selu bude središte u koje će svećenik moći noćiti kao ovo danas te odavde odlaziti u okolna sela radi evangeliziranja i posjećivanja već postojećih zajednica. Tu bi povremeno stanovao i katekist koji bi mogao provesti više vremena s njima. Nisam ni morao pitati što o tome misle, oni su to prihvatili pljeskanjem rukama i rekli da su jako zahvalni. „Da, pazite, ali to znači da ćete morati graditi čitavo jedno malo selo i crkvu. Hoćete li to moći“, dodao sam upozorivši neka se ne prenagljuju. „Hoćemo, mi trebamo svećenika“. Kasnije smo se na tu temu vratili na kraju mise i opet je bila odobrena. Njihov voditelj je rekao da „nema potrebe veće od ove“. To je bio treći put da su zapljeskali. Onda smo otišli pogledati teren za crkvu i selo, teren koji je već ranije bio darovan crkvi a nalazi se na nedalekoj ravnici s lijepim pogledom na rječicu Luampungu. Bit će to lijepi mali centar i mjesto okupljanja ne samo za ovo selo koje se „budi“ i ponovno otkriva svoju katoličku vjeru nego i za okolna sela.
U ovom gubavcu prepoznajemo svoju potrebu za Isusom liječnikom
Voditelj Sifaya je na kraju mise, gotovo emocionalno govorio o tome kako mu se dojmila današnja Božja Riječ o gubavcu koji je došao k Isusu tražiti pomoć i koji je bio izliječen te da u njemu prepoznajemo i svoju vlastitu gubavost, grešnost, zlo koje je kao i guba zarazno te kako trebamo Isusa i njegovu Crkvu ovdje u našem selu kao bismo se mogli čistiti i biti normalni ljudi Isusovom pomoću. „Ja sam jutros ustao loše, nisam se dobro osjećao, a sada sam evo dobro, dobro se osjećam nakon ove Božje Riječi.“ Ljudi su u crkvi zapljeskali, i ja s njima, to je bio četvrti pljesak. Djevojke u zboru su pjevale na sav glas, a njihovo veselje je bilo zarazno i prešlo na sve nas koji smo u tom duhu završili misu te subote popodne i svi su željeli da sutra otprate Fathera u selo Katonto da bi i tamo slavili misu i veselili se posjetu. No, treba vidjeti koliki će moći stati u auto, ne znam točno koliko do tog sela treba voziti i kakav je put, nisam još bio tamo… vidjet ćemo.
Nedjelja, 12. veljača 2012
Osjećam se umoran stigavši na večer u selo Nalubwe gdje imamo prenoćiti. Ne veliki broj pripadnika te trošne i umorne crkvice, smještene na rubu velike ravnice na suprotnoj strani rijeke Ndjoko, dočekalo nas je veselo. Tu smo prenoćili prije dva mjeseca, sad ponovno. Pogled na njihove trošne zgrade jasno govori da su od nekad žive crkve ostali ostaci koje sad pokušavamo podići, ne znam koliko će nam to uspjeti. U okruženju su protestantskih grupa i one su snažnije od ovih naših, ali su ipak tu. Prenoćit ćemo ovdje, njih dvadesetak je tu i oni su nas dočekali, oni će nas zabavljati na večer uz logorsku vatru nakon što nam serviraju večeru. Podigao sam šator i sjeo do njega o zalasku sunca sjećajući se današnjeg dana dok gledam ravnicu i dječake koji privode stoku selu za noćenje.
Sagradili crkvicu prije 11 godina a svećenik došao tek sada
Sjećanje na današnji dan je ohrabrujuće, doček u selu Katonto ovog nedjeljnog jutra te Služba Božja, koju smo tu imali, bili su veličanstveni, na skroman način, trebalo je to doživjeti. Naš je auto bio prepun, nisam više mogao kontrolirati one koji su s nama željeli putovati iz Luampungu, pustio sam to njihovim voditeljima, bilo ih je puno, možda preko 20. Nakon gotovo dva sata uz rječicu Luampungu, vozeći prelijepim krajolikom pored malenih sela koja su se smjestila uz dolinu rječice, ugledali smo grupu raspjevanih i razigranih koji su nas čekali. Čim su ih naši s auta ugledali njihova pjesma je povećana do maksimuma tako da se pri zaustavljanju auta stopila s njihovom i postala jedna. Slijedilo je rukovanje i pozdravljanje, veselje bez kraja. „Neka ime Gospodnje bude slavljeno…“ pjevali su naši s auta pjesmu koja im je bila cijelim putem najomiljenija te su je sad prihvatili i oni kojima dolazimo po prvi put. Onda smo ostavili auto i prešli rječicu Luampungu na stranu njihove crkve mostom koji su oni sami napravili od drvenih gredica. Jedinstven doživljaj.
Veselju nije bilo kraja. Ovo je prvi put da ih je svećenik posjetio a crkvu su sagradili prije 11 godina. Oni se u njoj svake nedjelje okupljaju na molitvu imaju svojeg voditelja koji je pohađao tečaj za voditelje u Sichili i sad je tu voditelj crkve i male seoske zdravstvene postaje iz koje dijeli lijekove bolesnima. Pjevanju i veselju nije bilo kraja. Svi su zahvaljivali Bogu na ovom daru da ih je sad konačno svećenik posjetio. Nismo se ni mi mogli oteti tom dojmu radosti, bili smo svi zahvaćeni te tako i ispraćeni nakon što smo ručali u kolibi od voditelja Johna. On nas je i ispratio do ovdje u Nalubwe gdje je slika sasvim drugačija. Na neki smo način tamo napunili baterije da bismo ovdje mogli verglati na suhom… takav je dojam u ovom selu na rubu ravnice. Ne znam što se ovdje dogodilo da je zajednica ostala na nekolicini. Ima puno piva, viđamo mnoge koji su pod utjecajem alkohola, ne znam kakva je situacija s vračarstvom, ima nešto što tu pritišće, neki duh koji nije dobar iako ima nekolicina ljudi koji se opiru ambijentu. Put nas je vodio kroz selo u kojem smo zbog nekog razloga zaustavili a ljudi su na nas gledali odbojno, nitko da bi došao da nas pozdravi, oni su protestanti, rekao je netko od naših… Sutra, nakon molitve, čeka me zanimljivo putovanje u centar Nawinda…
Zambija pobijedila u finalu afričkog kupa
Zambija je noćas postala afrički prvak u nogometu pobijedivši Obalu slonove kosti. To sam ja na radiju čuo noćas u svom šatoru dok su oni vani još uvijek pjevali i polako se spremali na počinak pod stablima uz crkvu gdje su položili ceradu od auta. Nitko od njih nije mislio, vjerojatno ni znao što se događa u Librevilu u Gabonu i što je u zambijskim gradovima koji su nogometnu utakmicu pratili na ekranima. Ovdje im je zajedničko pjevanje i razgovor važniji od toga… Kad sam sutra u jutro rekao da je Zambija pobijedila, oni su rekli, pa to je dobro, neka je Zambija pobijedila i to je bilo sve.
Ponedjeljak, 13. veljače 2012
Ah, što je ovdje u Nawindi, središnjem selu kome gravitira cijeli ovaj kraj uz rijeke Ndjoko, Kwemba i Loandja a nalazi se 37 km od mjesta gdje smo prenoćili! Kako su samo prepoznali da je ušao Father Boris u selo! Proširio se glas i evo ih sad vani, masa njih, pjevaju i dolaze pozdraviti svećenika, s ljubavlju i iskrenom dobrodošlicom. Okupili su se voditelji crkve, sjeli smo i razgovarali u hladovini ispred kućice na obali rijeke. Molili su me neka dođem i kod njih otvoriti misiju ili barem neka se tu kod njih nastanim jer oni trebaju svećenika. Njihovi svećenici u misiji Sichili nisu u mogućnosti da ih posjećuju zbog udaljenosti i drugih razloga, prošle godine su bili samo dva puta…
Bio sam ovdje prije od 20 godina
Mislio sam da me se neće sjećati, da su zaboravili. U ovaj kraj sam dolazio iz misije Sichili u kojoj sam služio kao misionar početnik od 1983. do 1993. Sad sam došao s namjerom da samo sjednem pokraj crkvice i odmorim od putovanja te posjetim one kojih se još sjećam. No, nije bilo tako. Oni su pohrlili, počevši od starijih i za čas je crkveno dvorište bilo puno.
Mole neka dođem osnovati misiju kod njih
Neka dođem, mole me, jer bez svećenika Crkva ne napreduje kako bi oni željeli. „Kako ću doći k vama kad tamo u selima koja su još daleko od vjere u predjelu rijeka Ndjoko, Nangombe, Lumbe, Luampungu i velikog Zambezija što čini misiju Ndjoko ljudi trebaju svećenika još više nego vi koji ste vjeru primili ranije…“ pokušao sam se braniti iako sam osjećao da su i oni „ovce bez pastira“ i da i na njih Dobri Pastir gleda sa sažaljenjem.
Kao ovce bez pastira
Rekao sam da bih i ja to želio ali ne vidim da će biskup pristati da ostavim sad novu misiju u Ndjoko koja je u početnom razvoju i da dođem k njima. Mogu samo biskupu, koji me je sad poslao ovamo da izvidim, reći ono što oni kažu a neka onda on odluči. Selo Nawinda je 90 km udaljeno od misije Ndjoko. Bi li bilo moguće od tamo dolaziti ovamo, pomoći im u gradnji crkve te organiziranja života župe? Putovanje od misije Ndjoko do ovoga mjesta, traži oko 5 sati po jako pjeskovitom putu. Bi li to bilo moguće uz sve druge obveze? Ostaje pitanje i meni samom. Vidim da bih im mogao pomoći ostvariti davni san: da Nawinda postane župa a prije toga misija. Otkrivam da su moje emocije još uvijek tu uz njih. Da li bi prihvaćanje i ove obveze značilo odlaziti predaleko, izvan ruba mogućnosti? No, ako to ne prihvatim, u svojoj šezdesetoj godini života, u doglednim godinama se neće ništa dogoditi, oni će i dalje ostati bez svećenikove podrške. Ako im pomognem sagraditi crkvu i organizirati druge usluge misije, hoće li biskup moći poslati svećenika koji će nastaviti taj započeti rad? Dileme koje ponovno izazivaju, već ih je bilo toliko!
Teren za misiju već dobiven
Voditelji Crkve su me odveli da pogledam teren koji je lokalni poglavica darovao Crkvi već godinama unazad. Veliki je doista, nismo mogli ni pješačiti toliko daleko da bismo obišli sve granice. S jedne strane terena se nalazi rijeka Ndjoko sa svojom lijepom travnatom ravnicom a na drugoj strani je selo s velikom srednjom školom, skromnom ambulantom te naseljima. U popodnevnim satima smo se odvezli autom u posjećivanje, čim smo krenuli odmah je krenula i pjesma mnogih koji su željeli ispratiti svećenika. Ušli smo u školsko dvorište s velikim iako derutnim zgradama, pogledali smo gdje su bolesnici smješteni, oni koji bi trebali biti u bolničkim sobama ali ih nema. Ležali su na tlu, dvoje djece u malariji a njihova majka uz njih. I ništa, oni se smiju i zahvaljuju da ih je posjetio svećenik. U misiji Ndjoko ipak imaju bolničke sobe i krevete.
Stanovništvo uglavnom katoličko ali bez svećenika
Većina ljudi u ovom kraju su katolici, tumači mi gospođa Hilda, zauzeta vjernica i vjeroučiteljica te radnica u ambulanti. Ona je nekad učinila veliku grešku, govorila mi je putem, bila je udata kao druga žena jednog muškarca ali je izdržala samo 4 godine i otišla. Sad se više ne želi udavati, kaže, nego će služiti Bogu preko bolesnika i službom u crkvi.
Father, molimo misu
Večeras će ovdje u dvorištu crkve, gdje su dvije trošne kućice za svećenika i njegovu pratnju biti živo. Očekujem da će se mnoštvo sjatiti kako bi večer proveli sa svećenikom i bili s njim do počinka. Svima je drago da su dobili ovu iznenadnu i nenajavljenu posjetu misionara. Rekao sam da biskup zna za ovaj posjet a njihovom župniku u Sichili sam javio o ovom posjetu ali nisam siguran da je primio moje pismo. Molili su neka ne odlazim a da ne proslavimo Boga misom sutra u jutro. Oni će, kažu, svom župniku objasniti da su me oni molili za misu. Pristao sam, bit će to misa s radošću i nadom. Nakon mise ćemo krenuti, Namakando i ja, i oni koji su molili za prijevoz, natrag u središte naše misije. Hoće li i ona doskora postati „stara misija“? Bog zna! Ili će misija Ndjoko postati još veća?(missio.ba)