U srijedu, 14. prosinca 2011. godine, na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu studentima ovog fakulteta, koji slušaju predmet Razvoja arhitekture i Arhitektonsko projektiranje, liturgijsko predavanje održao je mons. mr. Tomo Knežević. Na zamolbu i u dogovoru s dvoje profesora ovog fakulteta dr. Adnanom Pašićem i dr. Aidom Idrizbegović-Zgonić dogovorena je tema „Oblikovanje sakralnog prostora jučer, danas i sutra“. Nakon dva sata predavanja slijedila je plodna diskusija na održanu temu.
Na početku mons. Knežević nazočnima je izrekao zahvalu posebno prof. Pašiću za poziv, ali i radost svim nazočnima da s njima glasno razmišlja kao svećenik, teolog i kao liturgičar kao što to čini već godinama sa studentima Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Sarajevu. Istaknuo je isto tako kako je njihove brojne profesore i arhitekte susretao i s njima surađivao na velikom broju sakralnih projekata Katoličke crkve diljem Bosne i Hercegovine, poglavito na pripremanju i uređenju liturgijskog prostora na Olimpijskom nogometnom stadionu „Koševo“ na kojem je pokojni, sada već blaženi, Papa IvanPavao II. slavio misu za vrijeme svoje posjete Sarajevu i Bosni i Hercegovini 1997. godine.
I zato je nazočnim profesorima i studentima poručio kako imaju prevažno mjestu i ulogu poglavito u stvaranju sakralnog: „… Arhitektov je duh jedan od najljepših koje je Bog stvorio. On ima odličnu memoriju, živu i hitru uobrazljivu, čisto i tečno rasuđivanje, dar da svoje zamisli objasni riječju, licem i pokretom, kao što najveći slikari postižu svojim kistom. U jedinstvenim zamislima arhitekata, postoji cjelovitost ljudskog hoda u unutrašnjost funkcije građevine kao i voluminoznost koja opet čini temelj urbanističkog prostora jer ih je istodobno stvorilo i odredilo isto nadahnuće, ista tema, isti umjetnik. Jer, sve je korisno u smislu poruke, potrebno u smislu prakse, plodno u smislu spoznaje. Sve je tek priprema za onaj trenutak u kojem cijelim svojim fizičkim i duhovnim, a nadasve ljudskim bićem živimo prostore pripadajući im potpuno. To je trenutak arhitekture.“
Sakralni prostor spada u trajno zanimanje arhitekata i to„… ne zbog isključive potrebe za fizičkim prostorom, već zbog posebnog unutrašnjeg prostornog sadržaja gdje arhitektonski prostor ima zadaću otkriti i tumačiti sakralnost na sebi svojstven način. Jer povijest je sakralnog prostora povijest mišljenja i osjećanja, uvijek s vjerom u jednu jedinu Istinu, a to je moguće tek s uvjerenjem i iskrenošću prema vlastitom djelu i vremenu s kojim živimo. Zato vrijedan sakralni prostor može ostvariti samo onaj tko ga može iskreno doživjeti sa svom složenošću unutrašnje duhovne i vanjske povijesne situacije određenog vremena i određenog prostora. Svaki je vrijedan sakralni prostor složeni odnos duhovnog života i kreativnog izraza određene povijesne zbilje, a to znači da on teži k umjetničkom izrazu kao samostalno djelo sakralnosti, koju čovjek iskonski nosi u sebi.
Ako je, naposljetku, arhitektura graditeljica duha, a u to smo uvjereni i u to vjerujemo, onda ona mora znati moći i graditi okvir svog vlastitog stvaralačkog postojanja i mora znati afirmirati taj duh kao kreativni i intelektualni doseg ljudskog genija. I zato suvremena sakralna građevina mora biti svjedokom arhitektonske misli i dostignuća u vremenu nastanka. Do tog ostvarenja arhitekt mora prebroditi niz sukoba i prepreka kako društvenih tako i osobnih, od oblikovnih nedoumica, misaonog i stvaralačkog dosega arhitekture same i njezina protagonista, a to je arhitekta.“
Svoje predavanje mons. Knežević zaključio je riječima kao i svaka arhitektura, crkvena je građevina vrlo životan svijet sa svojom poviješću, dakle sa stalnim zahtjevima i zakoni¬ma, svojim mijenama i svojom budućom vizijom. Pri tom se moraju uvažavati sve potrebe ovog čovjeka, ovog vremena i ovog prostora, ali i važećih liturgijskih odredbi kako na razini opće Crkve tako i svake pojedine mjesne Crkve. (missio.ba/kta)