Naši su misionari u stalnom pokretu. Njihove misije ili župe često su prostranije nego naše biskupije. Stoga prigodom posjeta udaljenijim selima, gdje ostaju i po nekoliko dana, ne biraju uvijete niti traže komoditet. Jednostavno prihvaćaju ono što okolnosti donesu. Donosimo opis jednoga don Borisova putovanja kojega preuzimamo s njegova misijskog portala: zambezimissions.org. Doživljaji naših misionara i spremnost na žrtvu radi kraljevstva nebeskoga i širenja Radosne vijesti, istinski su vapaj da ih svakodnevno pratimo duhovnom i materijalnom potporom.
Cijela noć u kiši i pjesmi u selu koje treba spašavati
Bila je to neka vrsta akcije spašavanja crkve koja je na rubu propasti. Krenuli smo mi u nedjelju rano u jutro sa strane misije Ndjoko a dva dana ranije su krenuli mladi crkveni pjevači sa suprotne strane, to jest is sela Nawinda koje se nalazi u župi Sichili. Oni su prevalili 35 kilometara pješke, njih dvadesetak, a mi smo došli autom s naše strane. Kad smo mi stigli oni su već dva dana bili tamo. Cilj je jednoj i drugoj grupi bio oživljavanje crkvene zajednice u selu Nalubwe koje se sada nalazi na teritoriju naše misije a do sada je bilo na području župe Sichili. Do te nekad žive zajednice koju je osnovao 1987. moj ondašnji suradnik u misiji Sichili, fr. Marzio, mi smo putovali tri sata, ne računajući vrijeme provedeno na putu u selu Luampungu gdje smo imali nedjeljnu službu Božju tog nedjeljnog jutra.
Stanje crkvene zgrade govorilo je o stanju zajednice
O tome kakva je sada ta zajednica najrječitije je govorila njihova crkvena zgrada i priručna koliba do nje, a obje su bile u ruševnom stanju. Ovo mi je bio prvi posjet tom selu i lako je bilo zaključiti da je i stanje njihove zajednice slično stanju zgrade koja je bila ruševna. Kao razlog takvog stanja navodili su to sto ih svećenik nije već godinama posjećivao zbog udaljenosti iz središta župe u Sichili. Da li je to baš sva istina i cijeli razlog, moglo bi se razgovarati, no sigurno je da nedostatak svećenika negativno utječe na stanje zajednice. Fr. Marzio je dosta radio u ovom kraju, kroz nekoliko godina ga je naslijedio fr. Ivan Kordić.
Isus se nije bojao pokisnuti, zašto bismo mi?
Na samom dolasku, nakon što su završili pozdravi i predstavljanje, nastala je diskusija o tome da li da ovdje prenoćimo ili da odmah nakon mise odemo u drugo mjesto budući da je ponovno prijetila kiša a krov crkve i kolibe bio je takav da nije mogao biti sigurna zaštita a drugih prostorija za noćenje nije bilo. Nas je bilo oko četrdesetak. Javio se mladić iz one grupe koja je prije dva dana došla pješke i rekao da bez obzira na to što ćemo svi vjerojatno pokisnuti, ne trebamo odlaziti nego podijeliti s ljudima njihovo siromaštvo i prihvatiti ono što nam nude. Tako je i Isus činio kad je hodao od sela do sela sa svojim učenicima. Na to nitko nije mogao protivno odgovoriti i odlučili smo ostati. Father je srećom imao svoj mali šator pa se u njega pouzdao.
Umjesto spavanja, cjelonoćno pjevanje
Noću je stvarno udarila kiša i nije bilo toga koji nije pokisnuo. Ni moj šator nije bio dovoljna zaštita, sav sam bio u vodi. No, sve jedno, nitko nije spavao, cijelu noć su mladi pjevali duhovne pjesme i bubnjali i time sve držali budne. Neke žene koje su došle sa mnom zavukle su se pod ceradu i „spavale“ na prtljažniku automobila, muškarci koji su s nama došli gotovo su cijelu noć morali odstranjivati pijane seljane koji su dolazili praviti buku i napastovati djevojke koje su pjevale u zboru, ja sam se malo zavukao u šator, malo izlazio, spavanja nije bilo te noći. U jutro smo zajedno izmolili jutarnju molitvu i otišli s nadom da smo započeli proces oživljavanja ove zajednice. Noću je, uz pjesmu, bilo diskusije, postavljala su se biblijska pitanja na koja su mnogi nastojali odgovarati a i Father je odgovarao na neka.
Obratit ćemo pažnju na njihove voditelje
Ostaje nam u ugodnom sjećanju starija žena, Regina, koja je ostala gotovo jedina nositeljica ove problematične zajednice u selu Nalubwe. S njom je još jedna žena po imenu Martha i mladić Mwiya. Oni su voditelji nedjeljne službe Božje koju, kažu, redovito obavljaju. Rekli su nam na odlasku da će ovaj posjet puno njima značiti i da će sigurno potaknuti one koji su otpali. Daj Bože da bude tako.
Juha od gljiva za kraj
Pratila me je na ovom putovanju grupica žena iz sela Kachola i grupa muškaraca is sela Luampungu te Namakando, moj kućepazitelj, koji mi je bio desna ruka. Na povratku smo se obradovali mnoštvu gljiva, velikih i ukusnih, koje smo brali uz put kroz šumu a koje su proklijale baš te noći kad je padala jaka kiša te sam odmah po dolasku kući napravio „juhu od gljiva“ za ručak. Gljive smo našli u predjelu sela iz kojega su bile žene te su nam one pomogle da ih nađemo. „Vidjet ćemo se za Božić“, povikao sam na odlasku kad su se one iskrcale u svojim selima. One su isto tako odgovorile te je njihov smiješak jasno govorio da se raduju što će Father božićni dan provesti u njihovom selu za dva tjedna. (missio.ba)