Fra Ilija Barišić je franjevac je Zadarske franjevačke provincije sv. Jeronima i rodom je iz župe Prozor. Godinama boravi u Kongu, gdje je izgradio samostan i brojne škole na udaljenim, nepristupačnim obroncima Afrike. Vrlo je skroman, povučen i živi gotovo asketski.
Fra Ilija je trenutno u župi Kimbulu. Već 38 godina djeluje na istoku ratom opustošene Demokratske Republike Kongo. O svojoj dugogodišnjoj misiji u afričkoj državi Kongo kaže da je zahtjevna, ali blagoslovljena.
“Otišao sam u tadašnji Zair, u grad Bukavu, 1972. na Malu Gospu. Tamo sam prošao više misija i 2005., prema želji poglavara, pošao u nadbiskupiju Butembo – Beni, u mjesto Kimbulu, gdje smo otvorili župu sv. Josipa. Bio je to povijesni događaj. Svečano otvorenje župe bilo je 2006. kada se slavila 100. obljetnica dolaska prvih misionara u Kongo. Župa u Kimbulu je prvi put otvorena 1925., ponovno zatvorena 1930., sve dok mi nismo došli 2005.”, priča fra Ilija.
Crkva pomaže u sveobuhvatnoj obnovi naroda
Župa sv. Josipa se nalazi na samom ekvatoru i ima još osam podružnica s južne i sjeverne strane Zemljine “razdjelnice”. Jedna od podružnica se nalazi na čak 3.000 metara nadmorske visine.
“U našoj župi imamo ukupno 22.000 vjernika, a ove godine smo na Veliku subotu krstili još 110 katekumena. Vrlo je napučeno i svaki mjesec krstimo 200 djece. No, ne pomaže Crkva tom narodu da se podigne samo duhovno, već potpuno, i intelektualno i tjelesno. Provodeći inkulturaciju, taj narod se podigne u svojoj civilizaciji, kulturi, vjeri, znanosti, poštujući njihove vrednote, način života, jezik, kulturu, glazbu…. Na taj način se te ‘zabačene civilizacije’ povezuju s drugima“, govori fra Ilija.
Misionari pomažu podukom, gradnjom škola, crkava, bolnica te zapošljavanjem tamošnjeg naroda pri izgradnji.
“Misionar daje prigodu onom tko želi činiti dobro da to i učini. Tražimo kumove za školovanje siromašne djece i, tko god želi, može se obratiti u Samostan sv. Frane. Godišnje školovanje osnovnoškolca kuma košta 50 eura, srednjoškolca 100 eura, a studenta 300 eura. Kumovi dobiju imena djece te na kraju godine njihove ocjene i pisma zahvale od djece”, ističe fra Ilija.
Velika stopa smrtnosti djece
Djeca su u Kongu, kaže najveće bogatstvo, a od prve do pete godine umre njih 62 %.
“Zbog manjka hrane i neadekvatne higijene, djeca često obolijevaju od trbušnih bolesti i velika je njihova smrtnost. Uglavnom jedu grah, slatki krumpir i manjok, stalno istu monotonu hranu, bez proteina. Neishranjena djeca su uglavnom tužna, imaju napuhane trbuhe, a kosa, trepavice i obrve im požute. Zbog tako lošeg njihovog stanja djece Caritas propagira uzgoj zečeva i indijske krmadi, čije su meso i krv odlični za neishranjenu djecu”, svjedoči ovaj dugogodišnji misionar.
Ljudi tamo žive u okruglim ili kvadratnim kolibama s krovom sačinjenim od trave ili bananine kore, „žbukom“ od blata i bambusa te blatnim podom. Unutra je hladnije, od 15 do 22 stupnja, dok je vani izrazito vruće. Ima puno kiša, što je, ističe fra Ilija, dobro.
Paradoks materijalnoga bogatstva
Kongo je bio belgijska kolonija iako je 80 puta veći od same Belgije. Vidljiv je i paradoks velikog materijalnog bogatstva koje ova zemlja ima i siromašnog načina života kojim ljudi u njoj žive.
“Demokratska republika Kongo ima dosta dijamanata, zlata, tantala, ima veliku ekvatorijalnu šumu, no umjesto da, prema logičnom pravu, to koriste prvenstveno oni koji tamo i žive, velike sile stjerale su Kongoance u kut. One koče njihov intelektualni razvoj, a zbog tehničkog neznanja dolazi do siromaštva, dok bogatstvo s kojim oni jednostavno ne znaju raspolagati uzima netko drugi”, govori fra Ilija te dodaje da bi jednaka prava trebala vrijediti za sve, a prvenstveno pravo na dostojanstven život.
Anarhijska situacija u zemlji
U pokrajini Kivu, u kojoj fra Ilija živi, rijetko se živi dostojanstveno. Vlada velika nesigurnost. Neredi, pljačke i silovanja dio su tamošnje svakodnevice, a u vojsku se šalju i najmanja djeca.
“To je kao ‘kamp za izbjeglice’. Na periferiji šume su vojne frakcije iz Ruande, Hutu vojnici, te oni koji ih progone, Tutsi. Pobunjenici iz susjednih zemalja Ruande i Ugande bježe u Kongo, skrivaju se po šumama. To je prouzročilo da se u narodu stvore ekstremisti i nacionalisti koji su i protiv tih izbjeglica i protiv državne vojske te vojske stranih država koje ne čini ništa da bi spriječile nerede. Pleme u kojem ja živim, Banande, miroljubivi su i gostoljubivi zemljoradnici. Međutim, i oni brane svoje. Zatvaraju se u svoju kulturu, ekonomiju, trgovinu i u Butembu nema nijednog trgovca koji nije iz tog plemena. Stranom trgovcu neće nitko ništa kupiti”, ističe fra Ilija. Ljudi se tamo bave uzgojem kinina koji se dobiva od biljke kenjkin, a uspješno liječi malariju, zatim uzgojem čaja, papaja koje se koriste u medicini, uzgojem kave…
Fra Ilija dolazi u Zadar jednom u tri godine i kaže da mu nedostaje, ali u Africi je već trideset i osam godina i to je za njega dom.
Na kraju zaključuje da siromasi, kako ih mi nazivamo, ne bi trebali biti teret cijelog društva.
“Njihovo materijalno siromaštvo krije duhovno bogatstvo, a to su dijete, čovjek, obitelj… To je pravo bogatstvo i oni ga imaju”, zaključuje ovaj neumorni misionar.
Francisko Pavljuk