Bivši glavni rimski rabin Elio Toaff, 30. je travnja navršio 95 godina. Tom se prigodom, na stranicama talijanskoga dnevnika ‘Corriere della Sera’, povjesničar i utemeljitelj Zajednice svetoga Egidija Andrea Riccardi prisjetio rabinova života. Rođen 1915. godine i odrastao u Livornu, bio je podvrgnut poniženjima rasnih zakona. Nakon što je uz mnogo teškoća diplomirao pravo, jer nijedan profesor nije htio jednoga Židova pratiti u radu na diplomskoj radnji, Elio Toaff se želio vratiti braći u Palestinu, ali ga je otac uvjerio da rabin treba ostati uz svoj narod. Dok je 1943. godine bježao zajedno sa suprugom Lijom, uhitili su ga pripadnici SS-odreda i osudili na strijeljanje, od kojega ga je spasila molitva. Jedan kapetan ga je, naime, vidio kako se moli, smilovao se i pustio ga da pobjegne.
Od tada je, i kao poglavar najveće židovske zajednice u Europi, nastojao židovstvo učiniti važnom, iako manjinskom, sastavnicom talijanskoga društva, pokazujući kako je „različitost“ židovstva bogatstvo za zemlju. Godine 1986. primio je Ivana Pavla II.; bio je to povijesni događaj, jer je prvi put jedan Petrov nasljednik ušao u sinagogu. Iz toga se razvilo dugo prijateljstvo. Kada je 2005. godine Ivan Pavao II. preminuo, Toaff je bio jedini kojega je papa Wojtyła spomenuo u oporuci, a rabin je bio prisutan na Papinu pogrebu na Trgu svetoga Petra. Gotovo je stotinu godina povijesti sažeto u životu čovjeka za kojega je najvažnije, kako je više puta istaknuo, „učiniti druge sretnima, jer ako su drugi sretni i ja sam sretan“. (missio.ba/rv)
Elio Toaff, veliki prijatelj Ivana Pavla II.
