Dok idemo ususret događaju proglašenja blaženima Drinskih mučenica, koje će biti 24. rujna ove godine, brojnim štovateljima želi se na razne načine predstaviti ove mučenice Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi, ali i cijele Crkve. Osim službeno zaduženih osoba potrebno je da i drugi učine sve što je u njihovim mogućnostima kako bi u pravom i istinitom svjetlu bile predstavljene ne samo na području Vrhbosanske nadbiskupije i Bosne i Hercegovine nego isto tako i na području cijele Crkve u Hrvata. Isto tako potrebno je pojasniti koje je mjesto blaženika i svetaca tijekom povijesti i sadašnjosti u životu opće Crkve. Ovaj prilog želi prezentirati povijest štovanja blaženika i svetaca, ali isto tako prezentirati teologiju čašćenja svetaca. Sve se to želi učiniti pozivajući se na važeće dokumente Crkve koji uređuju ovu problematiku. Nakon toga dijela bit će predstavljen barem ukratko put postupka beatifikacije, ali i način pravilnog čašćenja blaženika i svetaca te Drinskih mučenica.
I. BLAŽENICI I SVECI KATOLIČKE CRKVE
a) Povijest štovanja blaženika i svetaca
Povijest štovanja blaženika i svetaca u Katoličkoj Crkvi široka je i naoko složena tvorevina s obiljem potrebnih diferenciranja prema vremenu i prostoru. Početak pravog štovanja svetaca može se staviti u sredinu drugog stoljeća. Za taj dio povijesti Crkve može se reći kako su ponajprije štovani oni kršćani koji su žrtvom vlastitoga života postali svjedoci Kristovi. Biskup Polikarp iz Smirne (+oko 155.) bio je prvi mučenik, kojemu je njegova zajednica iskazala kult štovanja. Štovanje se mučenika u početnom stadiju ograničilo na ona mjesta i zajednice koje su mogle pokazati grob, odnosno smrtne ostatke dotičnog mučenika. Kasnije su u blagdanski kalendar uvrštavani i mučenici drugih zajednica. Ako je grob nedostajao, tražile su se relikvije, pa i „relikvije za doticanje“. Ukoliko i njih nije bilo njih su u kasnijim vremenima nadomještale slike konkretnih svetaca.
Apostoli, kao zvanični svjedoci, vrlo su rano u štovanju izjednačeni s mučenicima. Oni su od samog Krista bili postavljeni, a njima je dao obećanje kako će „sjesti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest Izraelovih plemena“ (Mt 19,8f). Posebno mjesto pripalo je „priznavaocima“ (confessores), koji su u progonstvu morali puno toga pretrpjeti zbog svoje vjere, doduše, ne smrt, nego mučenje, zatočeništvo i progonstvo. I krajem velikih progona kršćana postupno se štuju kao mučenici i slavni biskupi kao Grgur Thaumaturgos na Istoku i Martin Tourski na Zapadu. Konačno zboru štovanih pripadaju također askete i djevice, jer su se odlikovali izvanrednim nasljedovanjem Krista. Cijeli je njihov život bio nekrvno mučeništvo.
U čašćenu onih svetaca, nad čijim su grobovima sagrađeni oltari, kapele ili čak bazilike, čitala su se djela mučenika, slavilo se euharistiju i častio se njihov „natale“ (dan smrti), nasljedovale njihove vrline (imitatio) i zazivao se njihov moćni zagovor (invocatio). Slično kao u kasnožidovskom štovanju svetaca i kršćani su također vjerovali da ih kod prijestolja Božjeg zagovaraju njihovi mučenici i sveci.
Kako bi se izbjeglo nekontrolirano širenje štovanja uvijek novih svetih osoba, razvio se crkveni postupak proglašenja svetim. Polazna točka bilo je proglašenje svetim biskupa Ulricha iz Augsburga (+973.) od pape Ivana XV. na rimskoj sinodi 993. godine. Kod sve brojnijih pismenih zamolbi, ispit je više puta postrožen, pri čemu se prije svega zahtijevalo herojsko nasljedovanje Krista i dokazi čudesa na temelju zazivanja. Današnje odredbe, koje su se nalazile u starom Zakoniku kanonskog prava (CIC) can. 1999-2141 i u bitnom su potjecale od Benedikta XIV., nisu više sadržane u važećem Zakoniku kanonskog prava (CIC) (can. 1403 § 1), nego su oglašene u formi posebnog papinskog zakona: Apostolska konstitucija „Divinus perfectionis magister“ od 25.1.1983., u: AAS 75 (1983.) 349-355; Zbor za proglašenje blaženih i svetih, „Normae servandae in inquistionibus ab Episcopis faciendis in Causis Sanctorum“ od 7.2.1983., u: AAS 75 (1983.) 369-403; Zbor za proglašenje blaženih i svetih, „Decretum generale de Servorum Dei causis, quarum iudicium in praesens apud Sacram Congregationem pendet“ od 7.2.1983., u: AAS (1983.) 403-404.
Za srednji vijek može se kazati kako ga oslikava buran i manje teološko utemeljeni izraz prema svetima. On je označen s tri zanimljive činjenice: a) specijalizacija i nadležnost svetaca za određene zadaće; b) dijeljenje relikvija i gomilanje relikvija kao zaloga pomoći mnogih svetaca; c) vjera čudesa i neumjerena težnja za čudesima. Vjera Crkve sve se rjeđe razumljivo navješćivala vjerničkom narodu. U religioznoj praksi uzmaknulo je nasljedovanje (imitatio) iza zazivanja (invocatio). Sveci su u svijesti vjernika sve više od posrednika (intercessor) postajali pomagačima (adiutor). Opasnost religioznog divljeg rasta povećala se još i time da se povećalo štovanje svetaca na hodočasničkim mjestima s velikim zbirkama relikvijâ. Time se koncentriralo i sve više potpomoglo daljnju kvantitativnu misao s posebno nabujalim oprostima.
U jednoj takov situaciji nisu bili zanemarivi prigovori način štovanja svetaca toga vremena. Pretjerano je štovanje svetaca u srednjem vijeku vodilo tome da je Gospodnje blagdane u liturgijskom slavlju prekrilo štovanje svetaca. Istina je da su u 15. stoljeću mnogi teolozi i biskupi digli svoj glas protiv toga i zahtijevali smanjenje broja blagdana svetaca u liturgijskom kalendaru Crkve. U istom je pravcu svoj prilog je dalo više provincijalnih i biskupijskih sinoda prije i poslije Tridentinskog sabora (1545.-1563.), ali bez velikog uspjeha. Na Tridentinskom saboru bilo je o tom pitanju raznih razmišljanja. Nije došlo do očekivane liturgijske obnove, niti do obnove liturgijskog kalendara. I zato su saborski oci na svom zadnjem zasjedanju 4. prosinca 1563. godine prenijeli obje zadaće na Papu. Ustanovljena komisija za reformu Pija IV. 1564. godine vidjela je u uvođenju opće obvezujuće jedinstvene liturgije djelotvorno rješenje obnove. U izdanom časoslovu i misalu (1568. i 1570.) pape Pija V. došlo je do znatnog smanjenja broja svetačkih blagdana. Na temelju starog rimskog kalendara nastao je prvi put opći kalendar. Bilo je „samo“ još 158 svetačkih blagdana kod 156 običnih dana odnosno svagdana. Nakon utvrđenog principa obiju knjiga trebali su biti zadržani još samo oni posebni liturgijski oblici i time samo oni posebni kalendari, koji su mogli dokazati povijest staru preko 200 godina. Mnoge biskupije i redovi odrekli su se te povlastice. Uz razne velike i male pokušaje na primjer pape Pija X., Pija XII. I Ivana XXIII. došlo se do Drugog vatikanskog sabora.
b) Koja je razlika između blaženika i svetaca s obzirom na njihov moćni zagovor?
Blaženik i svetac su naslovi što ih Crkva službeno daje pokojnicima koji su se istaknuli osobito kreposnim životom i onima koji su bili zbog svoje vjere mučeni i ubijeni. Takva osoba nakon smrti uživa u tijesnoj životnoj povezanosti s Bogom te sudjeluje u njegovoj ljubavi i skrbi za sve ljude. U toj bliskosti s Bogom mogu se i posebno zauzimati za dobro pojedinih osoba, zajednica, cijele Crkve, kao i njihovih pothvata. Svaki takav pokojnik objektivno je svet i uživa vječno blaženstvo. Sve njih, od kojih velika većina nije službeno uvrštena u popis blaženika i svetaca i od kojih su mnogi na ovome svijetu sasvim zaboravljeni, Crkva zajedno slavi na svetkovinu Svih svetih.
Pojam „svet“ (beatus) pojavio se tek u srednjem vijeku kada su jedino pape nekoga proglašavale svetim. A biskupi su imalo pravo za svoje biskupije odobravati da li se nekoga od pokojnih može štovati. U 17. stoljeću slijedilo je točno razlikovanje između „svet“ i „blažen“. Od tada je u nadleštvu Svete Stolice postupak proglašenja blaženih i na njega se gleda kao na predstupanj proglašenja svetim. Naime, „samo“se blaženik smije častiti u Crkvi na određenom području.
One pak među njima koji su u povijesti ostavili snažne prepoznatljive tragove te svojim likom i djelovanjem označili određena razdoblja i pothvate crkvenoga života, Crkva službeno proglašuje blaženima i svetima. Time se uvrštavaju u popis blaženika i svetaca te dobivaju svoj datum u crkvenome kalendaru. Posljedica je takva proglašenja da im se vjernici smiju u javnim bogoslužjima utjecati za zagovor, da se njihove slike i kipovi izlažu na oltarima te da im se posvećuju crkve i oltari. Također ih Crkva službeno ističe kao uzore vjernicima.
Razumije se da proglašenje blaženim ili svetim ne povećava pokojnikovu slavu i blaženstvo u vječnosti. Crkvenozakonski propisanim postupkom najviša crkvena vlast, proglašujući nekoga blaženim, dopušta njegovo slavljenje na određenom području, a proglašenjem svetim na području cijele Crkve.
Činjenica je kako se u liturgijskim molitvama često ne pazi na tu razliku te se i svece naziva blaženima. Mnogi se pak vjernici privatno s punim pravom utječu za zagovor nekome od svojih dragih pokojnika za koje su osobno s razlogom uvjereni da žive u vječnom blaženstvu. O blaženicima i svecima važeći Zakonik kanonskoga prava Katoličke Crkve govori u kanonima 1187 i 1403, a postupak proglašenja blaženim (beatifikacija) i svetim (kanonizacija) određen je posebnim papinskim zakonom.
c) Teologija štovanja i čašćenja svetaca i blaženika
Činjenica je kako se štovanje Blažene Djevice Marije, svetaca i blaženika tijekom povijesti Katoličke Crkve pokatkada moralo braniti od raznih sumnji i prigovora. Svi krivi pristupi čašćenju protive se jedinom Kristovom posredništvu. Usprkos svih poznatih i nepoznatih pretjerivanja i nesporazuma te zlorabećih iskustava u štovanju Majke Božje, svetaca i blaženika službena nauka Katoličke Crkve nikada nije izgubila iz vida središnju izjavu sadržanu u 1 Tim 2,5f gdje se kaže: „Jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus koji dade samoga sebe kao otkup mjesto sviju.“ Naime, kad Crkva časti svece ona na taj način priznaje i naviješta pobjedničku milost jedinog Otkupitelja i Posrednika Krista. N ovaj način ona zahvaljuje Svemogućem Ocu za darovano smilovanje u Kristu, koje je postalo vidljivo i djelotvorno na svakom njezinom dijelu i s time na cijelom Tijelu Crkve.
Sve to na najbolji način izriču i uprisutnjuju razna predslovlja tijekom crkvene godine. To posebno vrijedi za predslovljâ svetih. U njima se između ostalog kaže: „Tebe slavi zbor svetih. Njihova zaslužena nagrada proslava je tvoje milosti“ (I.). „Ti po divnom svjedočanstvu svetih svoju Crkvu daruješ uvijek novom snagom i pružaš joj jasne znakove svoje ljubavi“ (II.). A predslovlje mučenika naviješta istu misao na drugi način: „Po primjeru Isusa Krista sveti je mučenik N. ispovjedio tvoje ime i krv svoju prolio. Mučenička krv očituje čudesnu tvoju snagu, kojom podupireš ljudsku nemoć i slabe ljude krijepiš da svjedoče za tebe.“ A predslovlje svetih djevica, redovnika i redovnika ističe: „U njima slavimo tvoju odluku kojom čovjeka zoveš na prvotnu svetost i daješ mu predokus budućeg svijeta“.
Od svetih primljena i životom usvojena milost postaje znakom i svjedočanstvom vjere, kako bi Evanđelje odgovorno i kvalitetno živjeli te dao primjer uzorna života. Isto tako daje se kvalitetni putokaz, poticaj, izdržljivost te nada u kršćanskom oblikovanju vlastitog života. Nije to puko kopiranje, nego je to potrebna potpora za osobno i konkretno nastojanje svakog kršćanina u nasljedovanju Krista raspetoga i uskrsloga u svome zvanju i poslanju. Povjerenje pripada štovanju svetaca i blaženika jer pred njih se iznose osobne brige i potrebe kako bi se izmolio njihov zagovor kod Boga koji je darovatelj svih dobrih darova. U svezi s tim veliki teolog Karl Rahner kaže: „’Zazivanje’ je neustrašivost prema ljubavi, a ne prema smrti, te vjera kako nitko ne živi sam, nego da je svaki život u Kristu pred Bogom za sve vrijedan. I ‘zagovor’ svetaca ne označava ured za posredovanje ili ‘svojstvo instance’, nego to da je svaki život vjere i ljubavi za svakoga vječna vrijednost i značenje i da spašeni to njegovo značenje blaženo prima i živi. I budući da se radi o duhovnom svijetu kojemu se Bog objavio i u kojem sve od svakog ovisi, u kojem značenje jednog može imati za druge, zato je izričito i uključivo zazivanje ‘službenog’ sveca ili jednog dragog pokojnika pojedinim kršćanima koji vjeruju i očekuju uvijek zazivanje svih svetih, to jest: samoosiguranje u cjelokupnom zajedništvu svih otkupljenih.“
S obzirom na čašćenja svetaca progovorio je i Drugi vatikanski sabor. Svojim izjavama želio je ukloniti neke nesporazume kod ujedinjene i odijeljene braće. Već se u prvom koncilskom dokumentu liturgijskoj konstituciji Sacrosanctum Concilium između ostalog kaže: „O rođendanima svetaca Crkva navješćuje uskrsno otajstvo u svecima koji su zajedno s Kristom trpjeli te su s njime suproslavljeni, a vjernicima predlaže njihove primjere, koji po Kristu sve privlače k Ocu, i njihovim zaslugama moli i postizava Božja dobročinstva“ (104); „…Blagdani svetaca proglašuju kako je Krist divan u svojim slugama, a vjernicima pružaju zgodne primjere za nasljedovanje“ (111). Osim liturgijske konstitucije o čašćenju svetaca opširno govori i drugi dokument dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium. U sedmom se poglavlju opisuje „eshatološki značaj putujuće Crkve i njezino sjedinjenje s nebeskom Crkvom“. Poglavlje 50. poslije kratkog povijesnog pregleda o čašćenju svetaca vidi svoj smisao u putokazu za nas, da naime po primjeru svetih vršimo djela bratske ljubavi, da se tako jača jedinstvo cijele Crkve. „Jer, kako nas kršćanska zajednica među putnicima dovodi bliže Kristu, tako nas zajednica sa svetima združuje s Kristom, od kojeg kao od Izvora i Glave izlazi svaka milost i život samoga Božjega Naroda. Veoma dakle dolikuje da ljubimo ove prijatelje i subaštinike Isusa Krista koji su nam također braća i odlični dobročinitelji, da po dužnosti za njih Bogu zahvaljujemo, ‘da ih ponizno zazivamo i da se utječemo njihovim molitvama i njihovoj jakoj pomoći, da od Boga isprosimo dobročinstva po njegovu Sinu Isusu Kristu, Gospodinu našemu, koji je jedini naš Otkupitelj i Spasitelj’.“ U poglavlju 51. Drugi vatikanski se poziva na „časnu vjeru naših predaka“ i „ponovno propisuje odluke svetih sabora Nicejskog II., Firentinskog i Tridentinskog“. Ujedno „potiče sve kojima pripada“, „ako su se ovdje ili ondje uvukle zloporabe, pretjeranosti ili nedostaci, da ih nastoje ukloniti ili popraviti… Neka dakle pouče vjernike da pravo štovanje svetih nije toliko u mnogim vanjskim činima, nego više u jakosti naše djelotvorne ljubavi, kojom za veće dobro svoje i za dobro Crkve tražimo od svetaca ‘iz njihova života primjer, od zajednice s njima udio s njima i od njihova zagovora pomoć’. S druge pak strane neka vjernike pouče da naš odnošaj sa svetima, ako se samo shvaća u potpunom svjetlu vjere, nikako ne umanjuje poklonstveno štovanje dano Bogu Ocu po Kristu u Duhu, nego ga naprotiv pojačava“.
c) Smjernice Drugog vatikanskog s obzirom na obnovu svetačkog kalendara
Drugi vatikanski sabor već je u liturgijskoj konstituciji Sacrosanctum Concilium objelodanio važne smjernice budućeg oblikovanja kalendara. Prvo je stanovište bilo da se prednost dade Gospodnjim pred svetačkim blagdanima, „da bi se na dužan način slavio čitav ciklus otajstava spasenja“ (SC 108). „Da ne bi blagdani svetaca prevladali nad blagdanima u koje se svetkuju otajstva spasenja“ (SC 111). Da bi se to ostvarilo sabor ide putem koji je već staroj Crkvi bio povjeren. Naime, put čvrste povezanosti svetačkih slavlja s mjesnom Crkvom i s time put decentralizacije: „neka se više njih ostavi slavljenju pojedine Crkve ili naroda, ili redovničke obitelji; na cijelu Crkvu neka se protegnu samo oni blagdani svetaca koji zaista imaju sveopći značaj“ (SC 111).
Plod toga rada na novom kalendaru bio je „Rimski kalendar, obnovljen prema zaključku Drugog vatikanskog sabora i uveden od pape Pavla VI.“. Objavio ga je Zbor za obrede svojim dekretom od 21. ožujka 1969. godine, nakon što ga je papa Pavao VI. odobrio apostolskim pismom motuproprij Mysterii Paschalis od 14. veljače 1969. godine. Taj opširni dokument obuhvaća: a) temeljni red crkvene godine i kalendara, b) opći rimski kalendar s odgovarajućim prethodnim tumačenjima, c) nove litanije svih svetih s njihovim temeljnim oblicima i nekim varijantama. Opširni komentar o ta tri dijela, koji je „izrađen po nalogu ‘Vijeća za provedbu liturgijske konstitucije’“, zaokružuje cijeli dokument.
Osim općeg rimskog kalendara, koji tvori temelj crkvene godine, dokument predviđa također vlastiti kalendar pokrajinskih Crkava i redovničkih zajednica i postavlja za to točna pravila (čl. 49-57). Te su odredbe bile dopunjene instrukcijom Zbora za bogoslužje od 24. lipnja 1970. godine. Iz toga treba posebno istaći da se osim vlastitih kalendara biskupija i redovničkih zajednica mogu također dati zajednički kalendari za „pokrajine, regije, narode i još veća područja“, koji se mogu stvarati u zajedničkom radu sudionika (čl. 51). To isto vrijedi za redovnički kalendar. Tako je na primjer valjani kalendar konkretne župe sastavljen iz općeg (rimskog), regionalnog, biskupijskog i mjesnog kalendara.
II. DRINSKE MUČENICE DIO SU MNOŠTVA BLAŽENIH I SVETIH
a) Drinske mučenice bile su dio života i povijesti i Vrhbosanske nadbiskupije
Družba sestara Kćeri Božje ljubavi, koja je osnovana je 1868. godine u prijestolnici Austro-Ugarske monarhije, nosila je i nosi svoj dio odgovornosti sve do današnjeg dana u životu Crkve na prostoru njihovu života i rada. Kao i sve druge redovničke zajednice i ona ima svoj identitet, vlastiti duh koji nastoji izreći kroz određeno djelovanje. Utemeljiteljica Franziska Lechner (1833.-1894.) budno je osluškivala potrebe ljudi svoga vremena te u njima prepoznala poziv Duha da, u svjetlu Evanđelja, dadne svoj odgovor. Njezin odgovor mogao bi se sažeti u sljedećem: izići u susret duhovnim i materijalnim potrebama ženske mladeži devetnaestog stoljeća.
Družba s izrazitim odgojno-obrazovnim i karitativnim djelovanjem, svoje djelovanje nije temeljila na određenom malom prostoru nastanka, nego se brzo se širila u sve zemlje tadašnje monarhije, a kasnije i u prekooceanske zemlje. Nakon što je Austro-Ugarska anektirala Bosnu, na poziv prvog vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera u travnju 1882. godine majka Franziska sa sestrama dolazi u Sarajevo i započinje svoj rad koji se temelji na vlastitim karizmama. Vjerne svome poslanju sestre sve do današnjeg dana ugrađuju se u crkve na ovim prostorima posebno u Vrhbosanskoj nadbiskupiji.
Sestre su 1911. godine otvorile na Palama samostan „Marijin dom“. Ratna 1941. godina zatekla je u samostanu na Palama s. M. Jule Ivanišević, s. M. Berchmane Leidenix, s. M. Krizine Bojanc, s. M. Antonije Fabjan i s. M. Bernadete Banja. Četnici su 11. prosinca 1941. godine svih pet redovnica nasilno odveli u pravcu Goražda, a kuću opljačkali i zapalili. Njihov križni put po hladnoći i snijegu, a one bez odgovarajuće odjeće, uz preslušavanja i ispitivanja, prijetnje i vrijeđanja vodio ih je prvo do Carevih voda i Svjetline, gdje je 76-godišnja starica s. Berchmana, shrvana od puta i svih događanja odvojena od ostalih sestara i zadržana. Sestre Jula, Krizina, Antonija i Bernadeta odvedene su dalje do Goražda. Četiri dana i četiri noći trajalo je putovanje sestara od Pala do Goražda preko Romanije. U Goražde su stigle 15. prosinca 1941. godine popodne i smještene su vojarnu na drugi kat. Iste večeri razulareni četnici su u pijanom stanju provalili sestrama u sobu i nasrnuli na njih. U obrani svoga ljudskog dostojanstva sestre su se otrgle iz ruku svojih napadača i jedna za drugom iskočile kroz prozor. Četnici su te već ozlijeđene redovnice noževima usmrtili i bacili u rijeku Drinu. Sestru Berchmanu su 23. prosinca 1941. godine odveli u šumu (kod Sjetline) i ubili je pod pračanskim mostom, a od njezina redovničkog odijela šivali su svoje zastave.b) Pokrenut istražni postupak beatifikacije Drinskih mučenica
U subotu 14. prosinca 2002. godine u Sarajevu u prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog održana je završna sjednica istražnog postupka za beatifikaciju s. M. Jule Ivanišević i četiriju susestara. Pozdravljajući nazočne postulator mons. dr. Marko Josipović izrazio je zahvalnost svima koji su pomogli da se potrebna dokumentacija prikupi i proslijedi Zboru za proglašenje svetaca u Rimu. Vinko kardinal Puljić podsjetio je da je dekret o pokretanju kauze napisan 4. prosinca 1999. godine, a sjednica otvaranja postupka održana je 6. prosinca iste godine. U tijeku završne sjednice Vinko kardinal Puljić, postulator Josipović, promicatelj pravde dr. fra Velimir Valjan, sudac delegat mons. dr. Mato Zovkić i tajnica kauze s. Snježana Stjepandić potpisali su potrebnu dokumentaciju, koja je potom zapečaćena. Jedan primjerak prikupljene dokumentacije pohranjen je u pismohrani Vrhbosanske nadbiskupije, a drugi predan prvom postulatoru mons. dr. Marku Josipoviću da istu proslijedi Zboru za proglašenje svetaca. Na završnoj sjednici nazočile su brojne redovnice Družbe Kćeri Božje ljubavi na čelu s vrhovnom glavaricom s. Lucynom Mroczek i provincijalkama zemalja u kojima ta Družba djeluje. Sjednica je završena molitvom za proglašenje blaženim s. Jule Ivanišević i četiriju susestara.
Nakon završne sjednice u crkvi Kraljice sv. krunice na Banjskom brijegu kardinal Puljić predvodio je misno slavlje uz koncelebraciju apostolskog nuncija u BiH nadbiskupa mons. Giuseppea Leanze, pomoćnog biskupa mons. dr. Pere Sudara, biskupa hercegovačkih biskupija mons. dr. Ratka Perića, tridesetak svećenika, brojnih redovnica i vjernika. Na početku misnog slavlja nazočne je pozdravila provincijalna glavarica s. Dubravka Moharić, podsjećajući da je postupak pokrenut prije tri godine i osam dana te izrazila zahvalnost svima koji su pomogli u njegovu tijeku. U prigodnoj homiliji kardinal Puljić je istaknuo kako su sestre umrle za svjedočanstvo vjere te nas njihov primjer treba trajno nadahnjivati. „Sestre, želim da se nadahnjujete na tim primjerima, da znate gdje je pravi život. Tako ćete biti prave svjedokinje vjere“, poručio je Vinko kardinal Puljić. Po završetku mise nazočnima se obratila i vrhovna glavarica s. Lucyna Mroczek, potičući nazočne redovnice da mole Boga „kako bismo Julu Ivanišević i četiri sestre što prije ugledali na časti oltara, kao jasne znakove ljubavi prema Bogu“.
c) Postupak beatifikacije vođen je u Vatikanu
Nakon što je Zbor izdao dekret o valjanosti postupka na biskupijskoj razini, imenovao je o. Hieronima Fokcinskog DI rektorom kauze. Za postulatora u rimskoj fazi imenovan je svećenik Vrhbosanske nadbiskupije preč. mr. Marko Tomić, dok je za vicepostulatora imenovana s. Ozana Krajačić FDC.
Postulator preč. mr. Marko Tomić, koji je imenovan je 6. veljače 2003. godine, o svemu tome kaže: „Želja je osnovni pokretač koji nas upućuje prema ozbiljnom nastojanju, a nastojanje nas ukrjepljuje u nadi da će se i dogoditi. Lijepo je da takva želja postoji, jer da je nema ne bi ništa bilo ni pokrenuto u vezi s postupkom proglašenja blaženim Službenica Božjih o kojima je riječ, a mi ih obično nazivamo Drinske mučenice … Postupak proglašenja blaženima i svetima odvija se u tri odvojene procedure: Biskupijski proces, koji je završen 1999. godine. Potom se sve prosljeđuje u Kongegaciju za kauze svetih. Relacija s pripadajućim dokumentima prosljeđuje se i upućuje na teološku komisiju. Teolozi proučavaju materijal koji su dobili, daju svoju pismenu (sve je uvijek pismeno, ništa usmeno) ocjenu (votum) i šalju ga generalnom promotoru, službenoj osobi Kongregacije, koja skupi sve votume (pismeno vrednovanje), saziva sjednicu svih teologa da se konačno usuglase s odgovorom na jedno pitanje: postoji li moralna i materijalna sigurnost da su Službenice Božje mučenice i u kojem smislu? I ova ‘prepreka’ je u našoj kauzi prošla i to veoma zadovoljavajuće. Dakle, mi smo sa svojom kauzom u drugom stupnju već pri samom kraju, zato se i vremenski nadamo odraditi sve do kraja ove godine, a ako Bog dadne i dopuste okolnosti, za godinu, na proljeće slavit ćemo i beatifikaciju negdje u Sarajevu ili na kojem drugom prikladnom mjestu gdje se mogu okupiti ljudi bez posebno velikih problema. Tu smo trenutno! Ostaje nam još Kardinalska komisija i dekret Sv. Oca. Generalna opaska: sve što se tiče završenih i već odlučenih stupnjeva rješenja kauze može se znati i priopćiti, sve što je u proceduri rješavanja, ni na koji način se ne može o tome u javnosti govoriti. Kauze nisu javne i ni na koji način se ne mogu, po svojoj naravi voditi drugačije!“
Svoj nemjerljivi doprinos u svemu tome dala je članica Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi s. Ozana Krajčić koja je bila vicepostulator. O njezinom radu i doprinosu završetku postupka proglašenja blaženima Drinskih mučenica govori aktualni postulator preč. mr. Marko Tomić sljedećim riječima: „… Ona je organizator, duša i izvršitelj svega što se događa i što će se događati oko cijelog kompliciranog sustava djelovanja u organizaciji svega što se tiče Drinskih mučenica. Njeno djelo je i ‘Pozicija’ i u suradnji s Relatorom, uspješna formulacija problema u jasnoj, kratkoj, konciznoj i u svemu dostatnoj predstavci na svega dvjestotinjak stranica. Sada možete zamisliti kako je meni, postulatoru, zapala ugodna i sretna zadaća, samo koordinirati i voditi cijelu proceduru kao posrednik s Kongregacijom? Naravno, njezino djelo (uz suradnike) je i ‘Bilten’!“
d) Proglašenje dekreta o mučeništvu Drinskih mučenica
Papa Benedikt XVI. u 2011. godine ovlastio je vatikanski Zbor za kauze svetaca u Rimu da proglasi dekret o mučeništvu Službenica Božjih Drinskih mučenica. Time je odobrio proglašenje blaženima: s. M. Jule Ivanišević, s. M. Berchmane Leidenix, s. M. Krizine Bojanc, s. M. Antonije Fabjan i s. M. Bernadete Banja. Beatifikacija će biti 24. rujna 2011. godine u Sarajevu u Sportskoj dvorani Zetra. Ova vijest radosno je odjeknula u hrvatskom narodu na području zemlje mučeništva Bosne i Hercegovine, zatim Republike Hrvatske kao i u zemljama, biskupijama i župama rođenja i krštenja Drinskih mučenica. Ovo je na poseban način milosni i veliki dar cijeloj Družbi Kćeri Božje ljubavi kojoj su pripadale, a posebno jer su one prve blaženici cijele Družbe. Taj dar nadilazi granice same Družbe, nego preko Vrhbosanske nadbiskupije, Bosne i Hercegovine ide u druge biskupije Crkve u Hrvata, ali i u zemlje života i rada Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi. Svojim porijeklom i svojim poslanjem pokazale su konkretnu širinu kršćanskog srca koje ne poznaje ljudske granice. Njihovi životi pokazuju kako se kroz raznolikost redovničkog života, zatim kroz raznolikost povjerene službe te sredine i okruženja redovničkog življenja i svjedočenja može ostvariti Kristov nalog i postići razinu svetosti. I zato preko kratkog oslikavanja njihova života želi se pokazati ostvarenja Kristova naloga poći i navijestiti svojim životom i svojim riječima Krista raspetoga i uskrsloga.
e) Što je činiti nakon proglašenja blaženima Drinskih mučenica?
Nakon proglašenja blaženima Drinskih mučenica u misnom slavlju koje će se slaviti u Sarajevu u Sportskoj dvorani Zetra treba puno toga uraditi. Naime, slijedi jedan težak i zahtjevan put proglašenja svetima. Najveći dio posla ostaje na postulatoru i vicepostulatorici. Bit će potrebna raznolika potpora svih štovatelja Drinskih mučenica počevši od molitvene pa sve do drugih potrebnih potpora te zakonskih odredbi. Za očekivat je kako će svi štovatelji odvojiti dovoljno vremena te nositi svoj dio odgovornosti.
U crkvi Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi Kraljice Krunice na Banjskom brijegu u Sarajevu, koja će biti središnje mjesto štovanja Drinskih mučenica, u pripremi je uređenje prikladnog mjesta sa slikom Drinskih mučenica. Ne smije se smetnuti s uma kako je to crkva sudjelovanja na misnim slavljima, klanjanja, osobne i zajedničke molitve Drinskih mučenica. I to je jedna od traženih stvari završetkom postupka proglašenja blaženim. Njihov vidljivi grob, osim svjedočanstva hladne r
