Bosna i Hercegovina od misijske zemlje malo-pomalo postala je pravim promicateljem i podupirateljem dalekih katoličkih misija. Kroz misijski mjesec listopad pratit ćemo taj njezin razvoj, od zemlje koja je primala misionare do zemlje koja ih danas šalje…
Piše: dr. Dubravko Turalija
Hrvatski katolički puk s najvećom je osjetljivošću od svojih početaka brinuo o siromašnima. Iskusivši i sam krajnje granice neimaštine, otvoreno je, iskreno i srčano surađivao u planu Crkve kako bi se pomoglo najbjednijima, ne samo u mjesnoj Crkvi, nego i onoj s krajnjih granica. To aktivno misijsko djelovanje hrvatskog narodnog bića u Bosni i Hercegovini lagano je započelo s nadbiskupom Josipom Stadlerom, ali se razvilo i zaživjelo tek za vremena nadbiskupa Ivana Šarića kojega je i zatekla enciklika pape Pija XI. Rerum Ecclesiae.
Šarićeva agenda
Nadbiskup Šarić s velikim je žarom i gorljivom revnošću podupirao, kako poticaje, tako i zahtjeve pape Pija XI. Za njegova vremena, osobito od 1930. do 1939. kada je Vrhbosanska nadbiskupija ekonomski stala na svoje noge, provodio je smjernice Rima na najozbiljniji način oslanjajući se na Katoličku akciju kao idealan put Crkve. U tom duhu, po uzoru na Katoličku akciju u Italiji, osnivao je, promovirao i podržavao brojna povjerenstva u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, među kojima su se najviše isticala Misijska unija klerika i Društvo za raširenje vjere. Ovo se drugo 1935. preimenovalo u Društvo za širenje vjere (DŠV).
Društvo koje je prednjačilo u Vrhbosanskoj nadbiskupiji
Za razliku od drugih (novo)osnovanih društava, poput Bratovštine kršćanskog nauka, Oltarskog društva, Trećeg reda Sv. Franje, Vojske Sv. Ante, Marijine kongregacije, Franjevačke misijske zajednice, Bratovštine Presvetog Srca Isusova, Bratovštine Presvetog Imena Isusova, Bratovštine sv. krunice, Bratovštine Majke Božje Karmelske, Apostolstva molitve, Počasne straže Presvetog Srca Isusova, Vojske Presvetog Srca Isusova, Zadruge vječnog ružarija, Apostolata Sv. Ćirila i Metoda, Križarskog bratstva, Križarskog sestrinstva, Društva katoličkih muževa, Društva kršćanskih majki, Omladinskog društva, Djevojačkog društva, Društva Sv. Vinka, Župskog vijeća Katoličke akcije i drugih, Društvo za širenje vjere palo je u najplodnije tlo Vrhbosanske nadbiskupije. Dok su se za druga društva morali slati dodatni poticaji za plaćanje i upozorenja o neplaćanju, Misijska unija klerika i Društvo za širenje vjere od početka su imali najbolji odaziv među vjernicima. To nije bio slučaj samo u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, nego i u Mostarsko-duvanjskoj i Banjolučkoj biskupiji. Hrvatski katolički svijet, premda sam oskudan u novcu, velikodušno je davao za misije – i to na divljenje samoga Rima.
Istina, među hrvatskim biskupijama Vrhbosanska se nadbiskupija u Šarićevo vrijeme ponajviše istaknula u organizaciji i promidžbi misija. Čak su pojedini svećenici Zagrebačke nadbiskupije, a povrh svega brojni vjernici Zagrebačke metropolije, uplaćivali i slali novčanu pomoć za misije isključivo preko Vrhbosanske nadbiskupije.
Ustroj i financiranje misijskih društava
Prvi povjerenik za upravljanje Misijskom unijom klerika i Društvom za raširenje vjere bio je mons. dr. Stjepan Hadrović. On je, oslanjajući se na iskustvo nadbiskupa Stadlera, ravnao misijskim povjerenstvom sve do svoje smrti 1934. Od 1934. za novog povjerenika nadbiskup Šarić postavio je dr. mons. Marka Alaupovića koji je dao društvima novi zalet, osnovavši 1936. Tajništvo i Blagajnu društava Misijska unija klerika i Društva za širenje vjere. U jednoj od svojih zabilješki dr. Alaupović navodi: „Unio Cleri Missionaria nije poglavito ustanovljena za skupljanje milodara među svojim članovim: njezina je svrha mnogostruka. Stoga nije izvršena dužnost članskim upisivanjem od godišnjih 15 dinara: Neka znaju svećenici da nije samo dosta upisati se u Unio Cleri Missionaria, nego treba revno izvršavati one dužnosti što su ih upisom primili ako se hoće istinski služiti blagodatima od Crkve tome društvu podijeljenom.“
Pozamašne svote
Najveći onodobni darivatelj, od svih vrhbosanskih svećenika, bio je vlč. Tomo Igrc, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, koji je na poziv nadbiskupa Stadlera došao u Sarajevo prvotno za njegova tajnika, a kasnije i za kanonika te duhovnika u Egiptu. Za Unio Cleri Missionaria vlč. Igrc godišnje je izdvajao 100 din (danas u vrijednosti cca 200 eura). Od Alaupovićeva preuzimanja Povjerenstva za misijska društva 1935. – 1941. mjesečne dekanatske korone preuzele su obvezu godišnjeg oporezivanja svećenika za misije.
Od 1931. do 1934. redovitu članarinu za misije uplaćivalo je svega 11 župa Vrhbosanske nadbiskupije. Od 1934. broj je brzo rastao. Od 100 župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji njih 14 posebice se isticalo po darežljivosti za misije. Tako je za godinu 1934. – 1935. župa Derventa od članarine Društva za širenje vjere donirala 474 din (danas u vrijednosti skoro 1 000 eura), Sarajevo 420 din, Žabljak 403 din, Komušina 108 din, Brčko 162 din, Crkvica 160 din, Bugojno 130 din, Gradačac 80 din, Otinovci 76 din, Fojnica 70 din, Ostrožac 50 din, Gorice 41 din, Golo Brdo (kasnije Kandija) 40 din i Špionica 16 din. Tako već u siječnju 1935. u Rim je poslano 6 020 din (cca 12 000 eura) od članarine Društva za širenje vjere. Da je u to vrijeme zainteresiranost puka bila u naglom porastu, kazuje i izvješće iz 1936. u kome se navodi kako je za 1934. i 1935. samo u župi Bosanski Brod prikupljeno više od 1 000 dinara, u Travniku više od 500, u Brčkom i Ceru više od 300, a u Komušini, Crkvicama i Šamcu više od 200 dinara.
Misijske kolekte
Dok su, s jedne strane, članarine za društva rasle, misijske kolekte bivale su manje. Pa tako npr. za 1934. u Centralu papinskih misijskih djela u Rimu poslano je spomenutih 6 020 din, a za 1935. 5 400 din. Premda je 1934. članova bilo puno manje, kolekta je bila vidljivo izražajnija. Svejedno, vrijedi više od divljenja uprisutniti nesebično srce naših siromašnih pređa. Oni su, manje od 30 godina kako su oslobođeni od turskog zuluma, darivali za misije svote koje u to vrijeme nije prikupila ni Baranja. Slobodno se može ustvrditi kako je cijela nadbiskupija disala misijski. To najbolje predočava dobro strukturirana mreža DŠV-a s godišnjim izložbama, animacijama i brošuricama koje su počele izlaziti već od 1935. Te godine započeto je s izdavanjem tzv. Članskih sličica DŠV-a. Dijecezanski moderator DŠV-a dr. Alaupović za 1936. poslao je i dopis da bi ubuduće, u obliku priopćenja, iz tiska tri-četiri puta godišnje izlazilo Glasilo DŠV-a. Doista, u njemu su se kasnije, uz druge misijske vijesti, nalazile i ažurirane brojke članova DŠV-a te njihovi doprinosi sa župa.
Poticajni kongresi
Rasplamsalo misijsko djelo Vrhbosanske nadbiskupije u prvoj polovici 20. stoljeća raspirivali su poticaji iz opće Crkve, posebice iz središnjice u Rimu. Prvi kongres Unio Cleri Missionaria, koji je održan 1922., potaknuo je na bolje upoznavanje cijelog katoličkog svijeta s misijama. Poznavanje misija – kako je rekao papa Pio XI. – rad je na posvećenju Crkve. Drugi kongres održan 1936. potaknuo je biskupe na izdavanje brošura, knjiga, pa i kolegija misiologije na svojim lokalnim teološkim učilištima. Kao po krvnim žilama, od Rima, preko zapadnog svijeta pa sve do hrvatskih krajeva tekla je misijska krv kako bi misijski duh ušao i u zadnju kapilaru Mističnog Tijela Kristova, prerečene su riječi pape Pija XI.
Popularnost misija
Da su u godinama između 1934. i 1941. misijska društva bila najaktivniji i najučinkovitiji zadatak Crkve u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, kazuje i izvještaj dr. Alaupovića za 1939. U njemu ističe: „Misijski rad vrlo je popularan, pa bi se u tom pogledu moglo s vremenom puno učiniti. Svijet rado daje u tu svrhu i novaca i ručnih radova. Gdje je stvar već uvedena, tu interes uvijek raste (u Travniku, Sutjesci i Gradačcu), a ljudi pokazuju ispravno shvaćanje misijske ideje i vide u njoj praktičnu manifestaciju kršćanskog univerzalizma i međunarodne katoličke solidarnosti.“
(Nastavit će se…)