Tijekom misijskog mjeseca listopada, Papinska misijska unija i Papinska misijska djela odlučili su objavili niz razmišljanja o Pauline Jaricot, utemeljiteljici Papinskog misijskog djela za širenje vjere.
Niz razmišljanja naslovljen Upoznati Pauline Mariu Jaricot i meditirati o misijama Crkve podijeljen je po danima – jedno razmišljanje za svaki dan u listopadu, a tekstove na hrvatskom jeziku pripremila su Papinska misijska djela BiH.
Put unatoč bolesti
Paulinina se bolest smatrala neizlječivom, ali ona je željela otići u Mugnano u Italiji, iako je put bio težak, pa čak i ludost, s obzirom na težinu njezina stanja. Paulina je patila od ozbiljnog srčanog problema, koji se očituje palpitacijama; ne može jesti i mora biti vrlo oprezna da se ne uguši. Imala je jedan trenutak predaha na kraju devetnice do Sv. Filomene i, iako je bila teško bolesna, planira otići u Mugnano kako bi otišla do groba Sv. Filomene, prolazeći kroz Paray-le-Monial i Rim. Narodna pobožnost prema Sv. Filomeni započela je nakon otkrića arheologa u katakombi Priscilla, 25. svibnja 1802. u Rimu, nekih blokova s natpisom LUMENA PAXTE CUM FI, okruženih kršćanskim simboličkim likovima. Promjenom redoslijeda blokova dobivate PAXTE CUM FILUMENA što bi se moglo prevesti kao Mir s tobom, Filomena. Ne znači li ovo ime Voljena ili Izabrana (od grčkog korijena Phileo) ili Kći svjetla (od latinskog korijena Filia luminis)? (Catherine Masson, Pauline Jaricot, op. cit., str. 311). Tajanstvena privlačnost vukla je Paulinu prema Filomeninom grobu, koja je smatrana mučenicom, ali kako izraziti tu želju i prije svega kako doći iz Lyona, s obzirom na to da je bila toliko bolesna da više nije mogla podnijeti ni najmanji trzaj?
Za liječnika svaki je lijek bio beskoristan; pa je išao posjetiti Paulinu, kao prijatelj, a da joj ništa nije propisao, kao da je ona jednostavno predmet znatiželje, koji se promatra. Ne bi li kretanje na bilo kakvo putovanje bio način da se ugrozi Paulinin život? Na ovo pitanje liječnik je odgovorio: „Budući da dugo ništa, apsolutno ništa, ne objašnjava produljenje vašeg postojanja, možete slobodno zadovoljiti svoju želju za putovanjem“ (Catherine Masson, Pauline Jaricot, str. 312-313). Kada Paulina povjerava mons. de Pinsu svoju namjeru da ode u Paray-le-Monial, ne govori mu da bi to bio test njene sposobnosti preživljavanja, kako bi poslije otišla u Mugnano. Htjela je pribjeći Presvetom Srcu Isusovom po zagovoru časne Margherite Marije. Zapravo, od 21. lipnja 1817. Paulina je postala dio Udruge Presvetih srca Isusovih i Marijinih, pod predsjedanjem Claudine Thévenet. Kada je skupila radnice u udruženje dala im je naziv Popraviteljice Srca Isusovog. „Nadalje, kad je napisala svoju knjigu L’amour infini, s podnaslovom Le cœur de Jésus Christ, salut de l’Église et de la France: i tu se pozivala na Srce Isusovo (Katarina i Masson, Pauline Jaricot, str. 313). Nakon što je živa stigla u Paray-le-Monial, Paulina odlučuje otići barem do Rima kako bi primila Papin blagoslov. Paulina ostaje inkognito dok prolazi Lyonom i odlazi u Chambéry gdje su je primili Visitandinci. Njezino se stanje toliko pogoršalo da misli kako će umrijeti ‘daleko od Francuske i daleko od Rima’ – Savoy tada još nije pripadao Francuskoj(Catherine Masson, Pauline Jaricot, str. 314).
Jedva živa
Vizitandinci recitiraju devetnicu Sv. Filomeni i Paulina pronalazi snagu da ponovno krene. Paulina i njezina pratnja zastaju na nekoliko dana u Loretu, a zatim odlaze u Rim, gdje stiže gotovo beživotna. U Trinità dei Monti dočekuju je njezine prijateljice, časne sestre od Presvetog Srca. S obzirom na njezinu iznimnu slabost, papa Grgur XVI. počastio ju je posjetom. Paulina je zagovarala tom prilikom kod Pape slučaj Sv. Filomene i, nakon pet tjedana boravka u Rimu, karavana je ponovno krenula. Paulina Jaricot stiže u Mugnano 8. kolovoza 1835., dva dana prije blagdana Sv. Filomene. Unatoč tome što je u mukama i strašno pati, s radošću je dočekana kao utemeljiteljica Širenja vjere i Žive krunice. Nedjeljom je postavljaju blizu štovane grobnice, dok se čini da je gotovo mrtva, ali duboko u sebi osjeća da iscjeljuje, što isprva skriva, jer je toliko zastrašena. Prema s. Ceciliji Giacovelli, Paulina „razumije da je upravo bila predmet božanskog čuda. Pljeskajući rukama u ritmičkom pokretu, Paulina intonira Slavu Ocu. Bljedilo njezina lica ustupa mjesto njezinu prirodnom tenu: ona ostavlja iza sebe izgled mršave 50-godišnjakinje, počinje izgledati žena koja je najmanje 15 godina mlađa, koja uspijeva slobodno hodati među gomilom s iznenađujućom živošću’ (Sr. Cecilia Giacovelli, Pauline Jaricot. Biografija, op. cit., str. 202). Opće čuđenje ustupa mjesto blagoslovima, zahvaljivanju i hvaljenju. Sljedećeg dana, 10. kolovoza, na blagdan Svete Filomene, Paulina se osjeća toliko bolje da pokušava prošetati malo kroz crkvu. Iako joj je donesena stolica, Paulina osjeća pravo poboljšanje što se potvrđuje po povratku u sobu. „Mogu hodati direktno do svog smještaja i stepenicama do svoje sobe: nešto što nisam radila 15 mjeseci. Nadala sam se da će se sve dogoditi u tišini, ali čim sam stigla, cijelo selo je znalo što se upravo dogodilo“ (Catherine Masson, Pauline Jaricot, op.cit., str. 315).
Ljudi okupljeni oko jednog svećenika traže da je vide. Paulina se pridružuje mnoštvu, manifestacija je to radosti i vjerske euforije. Ona više nije „francuska dama ili sluškinja, već rajska princeza“ (Sr. Cecilia Giacovelli, Pauline Jaricot, op. cit., str. 202). „Zvono zvoni. Prisiljena je prošetati gradom, uz glazbu i u pratnju vojnika. Reći će: Doista sam se osjećala kao žrtva ukrašena vrpcama i okrunjena za žrtvu.“ Otići će iz Mugnana tek nakon devetnice zahvalnosti. Ponijet će sa sobom relikviju i ostavljajući tamo svoja invalidska kolica kao ex-voto. „U povratku je iznenadila sve koji su je vidjeli kako umire tijekom tog putovanja! Ona sama prepričava: U gostionici ljudi koji su me prevezli dok sam bila u stanju blizu smrti povikali su na sav glas: ‘Čudo! Čudo! Živjela Sveta Filomena! Na njihovo vikanje gomila je dolazila sa svih strana, gomilala se oko kočije, vješala vijence cvijeća i zazivajući svetu mučenicu“ (Catherine Masson, Pauline Jaricot, op. Cit., Str. 315-316). (missio.ba/nedjelja.ba)