Tijekom misijskog mjeseca listopada, Papinska misijska unija i Papinska misijska djela odlučili su objavili niz razmišljanja o Pauline Jaricot, utemeljiteljici Papinskog misijskog djela za širenje vjere.
Niz razmišljanja naslovljen Upoznati Pauline Mariu Jaricot i meditirati o misijama Crkve podijeljen je po danima – jedno razmišljanje za svaki dan u listopadu, a tekstove na hrvatskom jeziku pripremila su Papinska misijska djela BiH.
Novi zamah
Paulina je 1831. osnovala Marijine kćeri s kojima se nastanila u Loretteu, na padinama brda Fourvière. Uz šest bolničkih časnih sestara iz bolnice Nazareta, tu su bile i neke suradnice Žive krunice te pobožne i vjerne prijateljice radnice Saint-Polycapea, odnosno ukupno nekih 20-ak ljudi. Ovim Marijinim kćerima Paulina predlaže putovanje koje je već započela u Nazaretu s časnim sestrama bolničarkama: život u molitvi, vjeri, poslušnosti i ljubavi. Dana 10. srpnja 1833., neposredno prije nego što se nastanila u Loretteu, opisala je ovako svoj projekt mons. De Pinsu, upravitelju biskupije: „U kući žive časne sestre novicijata bolnice koje nemaju ništa i ne žele ništa sve što ih razlikuje od mase vjernika. Međutim, žele se što više približiti evanđeoskim savjetima; zajedno slijede pravilo života, u skladu sa svrhom posvećenja, slaveći Isusa i Mariju kroz praksu dobrih djela podržanih duhom vjere i molitve. Budući da milosrđe može diverzificirati njihova zanimanja i promijeniti redoslijed sati, ovdje je teško odrediti vrijeme odvojeno za svaki radni dan, osim općenito vremena buđenja, sna, obroka i molitve; međutim, one nastoje učiniti ovaj kršćanski život što je moguće ujednačenijim, izbjeći podvale i hirove kojima je ljudski um obično sklon, te održati njihove duše u miru“ (Catherine Masson, Pauline Jaricot, 1799.-1862., biografija, Pariz, Cerf, 2019., str. 295-296). U principu nije riječ o projektu vjerskog života, već o Paulininom osobnom projektu „zatvorenosti u svijetu“. Riječ je o djelovanju i praksi molitve, oponašajući Isusa Krista, kako je naznačeno u projektu predstavljenom papi Grguru XVI., koji je ovaj odobrio, o zajedničkom životu, molitvi i radu „usred svijeta, slijedeći evanđeoske savjete“ (Catherine Masson, Pauline Jaricot, navedeno djelo, str. 297). Na Papin zahtjev fondacija se stavlja pod vodstvo direktora Žive krunice. Uspostavlja se veza između zajednice i uprave Žive krunice. „Njihova institucionalna zadaća, nakon molitve, je propovijed na djelu, koja se prevodi u sve aktivnosti koje ona generira. Radi se na stvaranju navike molitve praksom, a ne riječju“ (Catherine Masson, Pauline Jaricot, str. 297). Paulina preporučuje „među svim vrlinama, dječju jednostavnost, jednostavnost uma, jednostavnost srca prema Bogu, jednostavnost prema bližnjemu, jednostavnost u djelovanju, jednostavnost u duhu poniznosti, kako bi uvijek bili inferiorni prema siromašnima kojima imamo misiju služiti“ (Catherine Masson, Pauline Jaricot, str. 297). Zajedno s njima vodit će vjerski život u svijetu, odgovarajući na ogromne obveze koje stvara Živa krunica, stvorila se jedna duhovna obitelj ogromnih dimenzija poput Paulininog srca.
Oslanjanje na Gospu
U stvarnosti, projekt je sazrio tijekom mnogo vremena, osobito kada je Paulina imala ozbiljne zdravstvene probleme. U tom razdoblju „osjeća da u njoj dominira želja za slavljenjem Boga i doprinosom spasenju duša. Priznaje da, dok se s jedne strane želi posvetiti bezbrojnim djelima apostolata, s druge strane osjeća snažan impuls da traži potpunu odvojenost od svijeta kako bi se mogla odmoriti u isključivo kontemplativnom životu“ (Sr. Cecilia Giacovelli, Pauline Jaricot. Biographie, navedeno djelo, str. 173). Uz potporu svoje obitelji, Paulina Jaricot kupila je 7. lipnja 1832. kuću Frèrejean, čiji veliki park i staza vode izravno do svetišta Notre-Dame de Fourvière. Čim se preselila, stavlja ključ pod noge Bogorodice u znak zahvalnosti za potpisani ugovor. „Ova gesta popraćena je obećanjem da će se na svim vanjskim vratima istaknuti natpis: ‘Marijo koja si začela bez grijeha, moli za nas’. Novo imanje, koje se nalazi u povlaštenom položaju u odnosu na Lyon, predodređeno je da bude priznato kao Marijino vlasništvo sa zadatkom da sudjeluje u širenju njezine majčinske zaštite. Konkretno, riječ je o preraspodjeli svijetu duhovnog opterećenja nakupljenog preko Žive krunice. Navedeno djelo, koje je 1828. imalo 299 pretplatnika, premašilo je 3 500 krajem 1831.“ (Sr Cecilia Giacovelli, Pauline Jaricot. Biographie, op. cit., str. 180).
Otvorenje kuće i blagoslov nove kapele bili su 16. srpnja 1833., na blagdan Gospe od Karmela. Za postavljanje kuće odabran je blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza. Jako je bitno naglasiti vjerski značaj ovog događaja. „Naziv ‘Lorette’ odabran je kako bi ukazao na kontinuitet duhovne veze s Nazaretskom kućom. Također izražava povratak tradicionalnim izvorima lokalne Crkve: onoj koja je u Lyonu od 6. stoljeća imala vjerske veze s talijanskim Loretom. Ali prije svega to je izraz Marijinog suvereniteta u upravljanju svim događajima, prošlim i budućim. Sve unutar njegovih zidina mora pridonijeti da mjesto postane oaza duhovnosti, pastoralnog i strukovnog rasuđivanja, mjesto susreta misionara koji se privremeno vraćaju u svoju zemlju i redovito se dopisuju s upoznatim misionarima razasutim po cijelom svijetu“ (Sr. Cecilia Giacovelli, Pauline Jaricot. Biographie, navedeno djelo, str. 181). Paulina će dati jedan dio svoje imovine, bez ikakve materijalne koristi, svakome tko jamči pretežno duhovnu uporabu. O tome govori u pismu kardinalu de Bonaldu 1857. kada objašnjava: „…jadna žena koja vam se obraća je poslužila kao instrument dobrom Bogu za očuvanje brda Fourvière – ne od imaginarnih i budućih opasnosti, već od stvarne i neizbježne invazije zgrada i prostora za susrete raznih zadovoljstava – stjecanjem imovine (koja će se dodijeliti) posjeti Lyonu, braći kršćanske doktrine, fakultetu Saint-Barthélemy, utočištu Sv. Elizabete, časnim sestrama iz Saint-Régisa, isusovcima u Notre-Dame de Fourvière“ (Catherine Masson, Pauline Jaricot, op. cit., str. 411). Paulina je imala posebnu vezu s Družbom Isusovom. U jednoj od svojih bilježnica ona zapisuje: „Što mogu učiniti, kao jadno i krhko stvorenje? Da sam drugog spola mogla sam postati dio Družbe Isusove i baviti se spasenjem sve moje braće. Zatim unutarnji glas čiji naglasak ne mogu definirati ponovio mi je: „Ako ne možeš ući u Družbu Isusovu, zašto onda ne stvoriš Marijino društvo?“ (Sr. Cecilia Giacovelli, Pauline Jaricot. Biographie, op. cit., str. 174).
Uz Marijine kćeri, Paulinino duhovno društvo, kuća Lorette imat će izvanredan duhovni odjek. „Na isti način na koji kapelica Majke Božje stoji na ruševinama Trajanovog foruma, okupana krvlju mučenika, Kuća Lorette stoji kao „središte“ koje poziva na molitvu oko 60 nacija iz svih krajeva svijeta. U tom krugu, marijanski misionarski pokret širi se dolaskom i odlaskom misionara i apostolskih vikara koji tamo odlaze zahvaliti i tražiti nova financijska i duhovna sredstva“ (s. Cecilia Giacovelli, Pauline Jaricot. Biografija, op. cit., str. 213). Izvorni poziv prvih Paulininih suputnica bilo je misionarsko zalaganje, prakticiranje Žive krunice, ali i briga za siromašne i bolesne. Razne Paulinine poteškoće, neuspjeh njezina društvenog rada, nesumnjivo njezina bolest 1834. i njezino dugo izbivanje tijekom hodočašća u Italiju, nisu olakšali osmišljavanje života za zajednicu Kćeri Marijinih niti mogućnost pronalaska puta u vječnost. (missio.ba/nedjelja.ba)