Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik
Bl. Paolo Manna, utemeljitelj jednog od četiriju PMD-a – Papinske misijske zajednice, vodio se geslom Svi su misionari. To je ozbiljno shvatila Dalmatinka, laikinja Anđelka Ćotić koja iza sebe ima nemali „misijski staž“, a trenutno – nešto više od dvije godine – djeluje u Ugandi.
Anđelka je iz župe Dubrava kod Omiša, a prvi je put u misije otišla 2013. preko Udruge Kolajna ljubavi. „Otišla sam s mišlju da ću pitati mogu li ostati u Tanzaniji. I kada je bila promjena biskupa, novog sam uistinu pitala mogu li ostati te mi je i dopustio. Bila sam tri mjeseca i učila jezik. Pitao me je gdje ću, a ja sam rekla ‘gdje god me stavite’. Poslana sam u jedno selo čija je župa čak bila zatvorena. Nikoga nije bilo. Ali ok, svećenik će dolaziti nedjeljom tu. Župa je bila dosta derutna. Posebno kuća. Riječ je o Songei na jugu Tanzanije. Trebalo je obnoviti tu kuću – benediktinci su je napravili i predali lokalnima. Nije to baš lako ni održavati, jer milostinja je jako mala.
Onda smo napisali projekt i dobili novac. Tako smo renovirali i crkvu i cijeli taj (samostanski) kompleks. Sveukupno je bilo 18 sobica. Nakon nekog vremena došao je župnik. Radili smo zajedno. Ja sam obično bila u sakristiji, pronalazila sam siromahe te sam i vjeronauk predavala. Tako da sam tu radila 10 godina“, kazala nam je na početku Anđelka.
Ne siromaštvo, nego bijeda
„E, sad, druga faza. Don Jakoslav (Banić) bio mi je župnik u mome selu na Dubravi. Stvarno je uvijek bio potpora. I jedne godine dođe i kaže: ‘Dobio sam dozvolu ići u misije.’ I pita me odmah ‘Hoćeš ti sa mnom?’ Rekoh: ‘Molim? Tek si dobio dozvolu.’ Ali nije me puno trebao nagovarati. ‘Hoćeš?’ – ‘Okej. Idemo.’
Nije još ni znao gdje će. Trebalo je i malo pripreme. I onda je otišao u Ameriku učiti jezik, vratio se natrag. Bio je između Južne Amerike i Ugande. ‘Dobio sam Ugandu.’ ‘Ok, idemo.’ On je otišao, a nakon tri mjeseca sam došla i ja.
Biskup mu je rekao ‘tamo će ti biti buduća župa’. Netom nakon što sam došla, počeo je kupovati zemlju“, prisjetila se Anđelka svog novog početka u Ugandi.
Ono što je posebno istaknula jest uistinu duboko siromaštvo u Ugandi, koje je neusporedivo s Tanzanijom. Ovu zemlju na istočnoj obali Afrike opisala je kao „Hrvatska u 1960-ima – jedino što oni imaju mobitele, a mi ih nismo imali“. „I naravno, ima tu siromaštva, ali nije tolika bijeda kao u Ugandi. Ono, dođeš u Ugandu, dođeš u Kampalu, pa ja kažem ‘a nije to velika razlika od Tanzanije’, dok nisam došla u Karamoju… Kad sam došla ondje, vidjela sam što je siromaštvo, to je baš bijeda. I kad vidiš kako ti ljudi žive, pođeš u selo, svi su ‘čačkalice’. Ja kažem ‘pa ja sam ovdje najdeblja’“, našalila se Anđelka na svoj račun, iako uopće nije krupne građe.
Je l’ padre Jakoslav il’ padre Pio?!
Kazala nam je kako ondje nema „debelih, nema neko koji je jači“, zapravo nema uhranjenih. Prisjetila se kako su najprije polako počeli s apostolatom, išli su pogledati gdje je župa i posjećivali su sela. Don Jakov (kako ga od milja zove) želio je upoznati gdje su župljani i kako žive. „Išli smo od sela do sela, od zaseoka do zaseoka. Neki su jako blizu jedni drugima. I onda je on rekao ‘mi ćemo stvoriti male kršćanske zajednice i dati ime jednog svetca’. Slavljena je misa u svakoj tako da je to bilo jako zanimljivo za nas, taj početak. Ali tu radost, osjetiti tu radost, kako nas ljudi primaju – ‘netko je došao k nama’. ‘Svećenik je došao k nama, u naše selo slaviti misu s nama.’ Nama je bilo toliko smiješno u jednom tom selu kada je don Jakoslav rekao: ‘Ova zajednica će se zvati Sv. Padre Pio.’ I oni su zapamtili Padre Pio. I kad bismo mi prolazili autom kroz to selo, oni su zvali don Jakoslava ‘Padre Pio’. Uglavnom, neki ga još uvijek tako zovu“, uz smijeh veli Anđelka.
Kao ilustraciju siromaštva spominje kolika radost nastane samo zbog jednog bombona. „Ta radost – daš im jedan bombon, oni cvatu. Kad dobiju robicu ili hranu – mi dobijemo puno više nego što damo“, zahvalno je kazala misionarka.
Njihova radost je kad se i mi uklopimo
Nastavivši oduševljeno govoriti o radosti Uganđana, prisjetila se Uskrsa kada su bila krštenja mladih, rekli bismo adolescenata od 14 do 16 godina. „Radost nakon krštenja – oni su skakali od radosti. To je bilo veselje. Ja mislim da su mogli ostati cijelu tu noć veseliti se s nama da bi ostali. Baš slave Boga, a mi to ne znamo. U početku bih i ja – kako je njihov običaj skakati – skakala. A don Jakoslav kaže: ‘Uvijek skačeš tamo s njima.’ I onda kad je i on počeo skakati, ja kažem: ‘Jakove, šta je sad?’ A njima je radost, posebno kad vide nas bijelce da se i mi uklopimo s njima: radimo ono što i oni rade; nije nam problem sjesti na pod…
Siromaštvo jest veliko, ali i radost je velika. Oni se raduju sitnicama. A nama… Nikad dosta. I posebno kad vidiš kad imamo klanjanje – to mi je nešto prekrasno. Ako je tišina, totalna je tišina. Bez obzira jesu li to starci ili djeca. Oni kleknu. Zatvore oči. Nekad se mi iznenadimo tolikom pobožnošću kod njih. Oni obožavaju pjevati i radovati se. Ali znaju cijeniti i tišinu. I znaju cijeniti taj odnos s Bogom. I tko smo mi da im sudimo?! Ja kažem – da sam ja rođena tu gdje su oni, ne znam kako bih preživjela. Da me neko stavi u njihovu kolibicu i da ja tu trebam živjeti, ne bi mi bilo lako. Naravno, nisu oni krivi jer su došli Englezi i njih ostavili kao rezervat za poluljude, poluživotinje. To nije njihova krivica. Nisu oni krivi što nisu imali škole, što nisu imali ceste, što nisu imali odjeću. Nego su ostavljeni biti primitivnima kako su ih i našli. I tek kad su došli prvi misionari kombonijanci, oni su počeli graditi škole, donositi odjeću… I onda su počele dolaziti i druge organizacije koje su, nažalost, donijele hranu, dale i otišle“, posvijestila je Anđelka kazavši kako zato danas kad vide bijelca, to njima znači pomoć. „Mi bijelci smo krivi tomu što smo ih krivo naučili. I sad mi pokušavamo reći ne, vi trebate biti dostojanstveni. Trebate sebe uzeti kao dostojanstveno ljudsko biće. Jer njih većina i dandanas po selima, i ne samo po selima nego i u gradu, ima jedan obrok dnevno. I to kakav… I to je njihov život. Želiš ih školovati sve, ali je nemoguće. I ja se divim don Jakoslavu, kaže ‘Bog će providjeti’. Velim ‘pa već imaš 1 300 dice. Je l’ to moguće, hoćeš li moći to platiti?’ Izgradili smo centar, kuću gradimo. Još se nismo uselili. Djeca koja ne idu još u školu dolaze u našu misiju – njih oko 700 – svaki dan i mi ih hranimo. Jest da je to neka kašica, ali je obrok“, pomalo sjetno govori misionarka.
Pogubno pivo koje je zapravo „hrana“
U našem zadnjem razgovoru s don Jakoslavom govorio nam je o „sudbini“ jedne bolnice za koju se lavovski borio kako bi dobila donacije i nastavila liječiti ljude, pa nam je Anđelka progovorila i o tomu. „Nažalost, jako je teško naći donatore za tu bolnicu. To je jedna od najboljih u tom dijelu. Baš u toj bolnici su rekli – ja mislim da je to bilo lani ako se ne varam – kako je 4 000 ljudi umrlo od ciroze.
Nije to nealkoholna, to je alkoholna ciroza, a kriva je jedna vrsta piva koje oni prave i koje je najopasnije. Oni to ne zovu piće, nego hrana. To je jedina hrana koju oni, većina njih, dnevno imaju. I oni se naviknu na to jer je to piće – nakon što je dijete počelo jesti – koje će mama dati djetetu u bočici te se njega naviknu piti od malih nogu, zato što hrane nema dovoljno“, zabrinuto nam je ispričala Anđelka i objasnila da se pravi od sorgama koji je jedna vrsta prosa. Njega stave u vodu dok ne pusti klice te ga zatim kuhaju.
Uz to je spomenula kako, nažalost, čak i tamo ima i marihuane i droge, što je, istina, češće u gradovima, nego po selima.
Malo je kršćanskih brakova…
Ono što uz alkohol jednako predstavlja veliki problem jest poligamija. „To su dvije stvarnosti na kojima treba raditi. Problem je što očevi ne brinu o djeci. Ne svi, ima očeva koji se pobrinu, ali oni su manjina, zato što je jako malo kršćanskih brakova.
Mi smo išli u jedno selo, čovjek kaže ‘imam četiri žene’, pitamo ga ‘pa koliko imaš djece?’ On kaže ‘ja ne znam koliko imam djece’. Da, oni se hvale što imaju dosta djece, a djeca jedva preživljavaju. Nama je to nezamislivo, ali takav im je sklop u glavi.
Stoga, što se više djece školuje, to će njih više biti izbavljeno iz tog siromaštva. Zato što kad idu u školu, oni vide kako svijet može biti drugačiji, da nisu onakvi kakvi su bili, da se ne treba vratiti tome.
I vidimo onda djecu koja pođu u školu i kada dođu na praznike – oni nisu izgladnjeli. Ali nakon dva-tri tjedna boravka doma, smršave, jer nemaju. Mi vidimo tu situaciju i možda nećemo napraviti puno, ali da pomognemo jednome – jednome. Pojedincu. Ne gledamo sve u globalu, gledamo pojedince. I što je više pojedinaca, to je bolje. Pozvani smo biti dolje i učiniti ono što Bog od nas traži“, jasna je Anđelka.
Klanjanje je otvoreno za svakoga…
Ono što ju posebno kod don Jakoslava oduševljava jest molitva. „Nastojimo ne slaviti samo misu, nego četvrtkom upriličimo i klanjanje za dobročinitelje. Kad je moguće, pođemo i u druge filijale imati klanjanje tijekom tjedna, zato što nedjeljom i četvrtkom ne možeš pristići svugdje. Učiti ljude da je euharistija nešto jako važno i da trebamo na tome biti mi je nešto prekrasno. I ta pomisao kad se kuća otvori – ako Bog da ove godine, uz Božju volju ako je moguće – tamo će biti kapela gdje ćemo moći i početi i završiti dan. Ne samo da ćemo imati crkvu, nego i kapelu u našoj kući.
I još što se planira, kapela – ona prva koja je bila tu – da se pretvori u kapelu klanjanja. Tako da će ljudi moći doći i klanjati se cijeli dan. Klanjanje je otvoreno za svakoga.
To nam je nešto za čim žudimo oboje jer ako je Bog u središtu, onda će se On pobrinuti. A ako nije, ako mi stavimo sami sebe na prvo mjesto, onda gubimo sve.
Molimo krunicu ako je moguće zajedno, svaki dan, cijelu krunicu. I to nas drži, to nas gura. I kad je teško, ponekad se zapitam ‘Hoćeš li moći? Imaš li?’ – ‘Ne brini, Bog će providjeti’, odgovori don Jakov.
Kažem, Gospa je tu, Sv. Josip je tu. Oni će providjeti. I stvarno ove dvije godine i nešto vidim kako Bog proviđa u svakom trenutku.
Hvala ti, Bože, tako si velik u svojim djelima. Tko smo mi na kraju – ovo je tvoje djelo. Ne znam što On vidi, ali vidi da valjda može kroz našu slabost nešto napraviti. Baš kroz našu slabost, jer nema tu neke jačine u nama samima. I don Jakov uvijek kaže ‘ne, nisam to ja. To je Bog, to je njegovo djelo, to nije moje, nemojte mene spominjati’. I to mi je nešto prekrasno“, radosno nam je poručila misionarka Anđelka koja, tko zna, možda još neke laike oduševi oslušnuti zov misija i otisnuti se u avanturu života kojoj je u središtu Bog u svojim malenima.