Niz razmišljanja naslovljen Upoznati Pauline Mariu Jaricot i meditirati o misijama Crkve podijeljen je po danima – jedno razmišljanje za svaki dan u listopadu, a tekstove na hrvatskom jeziku pripremila su Papinska misijska djela BiH.
Redovito moliti i prikupljati novčiće
Paulina je uvjerena da je potrebno redovito moliti za misije i misionare. Tako je 1817. organizirala prva prikupljanja za misije, ne zaboravljajući dimenziju molitve. U proljeće 1818., s 19 godina, pokrenula je prikupljanje novčića tjedno u korist širenja vjere među 200 mladih radnica, a 1819. projekt prikupljanja za širenje vjere bio je konkretno uspostavljen. Također, 3. svibnja 1822. rođena je Udruga za širenje vjere i Paulina je identificirala stotine suradnika i vođa za prikupljanje priloga. Sve prikupljeno se uplaćuje u jedan zajednički sabirni centar. Na svim razinama bile su povezane dnevne molitve i tjedna prikupljanja za misije. U jesen 1819. taj veliki misionarski pokret, temeljen na čvrstoj duhovnosti, ubrzo je prešao granice Francuske, iako se pravi razvoj dogodio nakon službenog utemeljenja 1822.: iz ruke u ruku, kovanice su se umnožavale. Mnogi se ljudi pridružuju ovom pokretu, mole se za misionare i za uspjeh njihovih misija te sudjeluju u prikupljanju financijskih sredstava za potporu misionarskim aktivnostima. Paulina je organizirala svoje prijateljice radnice u Udrugu Popravitelji Presvetog Srca Isusova, koje su pokazale veliku revnost za misije, potičući kršćane da postanu misionari, moleći za misije i darove za njihovu podršku.
Udruga Širenje vjere
Paulina i njezin brat Philéas ujedinjuju se kako bi stvorili Udrugu Širenje vjere, budući da je ona uvijek bila dobro raspoložena i posvećena svemu što se može ticati same vjere. Je li to bilo nadahnuto načinom funkcioniranja baptista u Engleskoj ili drugih kršćana koji su podržavali misionare? Paulina Jaricot je zapravo saznala za postojanje ove organizacije koja ima za cilj podržati misije. Ideja u Engleskoj, bila je pozvati sve društvene klase, čak i siromašne, da svaki tjedan izdvoje novčić za ciljeve misija. Tvrtke, poduzeća i škole pripremaju kutije u koje svatko može položiti svoj tjedni novac za misije. Organizacija funkcionira na način: čak i najmanji prilozi, zajedno, proizvest će resurse koji će predstavljati važno sredstvo za širenje Evanđelja. No, nije dovoljno imati ideju o tjednoj donaciji, morate je provesti u djelo. Drugim riječima, to je pitanje za Paulinu bilo da „zamoli Gospodina za obraćenje nevjernika, ustrajnost kršćana koji žive u njihovoj sredini, prosperitet Djela predviđenih za širenje vjere“ (David Lathoud des Augustins de l ‘Assomption, Marie-Pauline Jaricot, navedeno djelo, str. 92). Svi ti pojmovi će se postupno konvergirati u ono što će biti ideja Širenja vjere. Trebalo se biti animirano revnošću za širenje vjere i odazvati pozivu ravnatelja Rue du Baca, izraženom u njihovom pamfletu počevši od 1817.: moliti se za misije i svakog petka nuditi svoja dobra djela za obraćenje nevjernika. Svaki petak, nakon okupljanja i zazivanja Sv. Franje Ksaverskog, prošla bi jedna osoba koja bi tražila novčić ili dva za napuštenu kinesku djecu. Širenje vjere i Sveto djetinjstvo tako su od samog početka bile u srcu Pauline.
Rezultati
U Saint-Vallieru, kao i u drugim gradovima poput Nancyja, Metza, Le Havrea, Rennesa ili Bitchea, dopisnici Rue du Baca, isto kao i u Lyonu, molitvenoj grupi pripajaju neku vrstu asocijacije zaduženu za tjedno prikupljanje novca. Svaka grupa šalje svoja prikupljena sredstva u Pariz. Ovi rezultati, raštrkani i ponekad isprekidani, bez jamstava za budućnost, zapravo bi se mogli prekinuti u bilo kojem trenutku: bolest ili smrt neke osobe bile su dovoljne da blokiraju prikupljanje. Philéas od svoje sestre nije krio strah misionara u pogledu nedostataka ove organizacije. Zato je Paulina molitvi petkom, kada je to moguće, dodala i prikupljanje novca, pa će tako duhovnom rastu biti dodano i tjedno prikupljanje priloga. Prikupljanje priloga, koji je izvorni i konačni oblik Propagiranja vjere, začeto je tek 1819. Prikupljanje priloga karakteristika je i temelj rada Propagiranja vjere, koji osigurava njezin uspjeh i jamči znatan dio svojih prihoda; to je ono što je Paulina nazvala idejom ili planom širenja vjere. I sama Paulina je ostala zadivljena jedne jesenske večeri 1819. dok je smrznuta sjedila pred vatrom, kako je njena jednostavna ideja o tjednom prikupljanju priloga donijela takve plodove. Paulina je pravi začetnik ovog djela, budući da je ona osmislila i sam plan. „Dala sam život ovom Djelu tako što sam izvršavala svoj plan te isporučila prva sredstva ovog Djela u nastajanju nadređenom u stranim misijama… Patila sam, gospodo; i tu privilegiju ne može osporiti nitko od onih koji su upravljali ovim Djelom od 1822., osim onih koji su nepravedno isključeni iz Vijeća… Gospodo, mojoj tituli osnivača, mogu dodati bez straha da ću biti opovrgnuta, i titulu njegovateljice ovog Djela; tri godine sam podržavala revnost svojih suradnika, prenoseći im bratova pisma… Ta su pisma bila poput prvih Ljetopisa širenja vjere“ (David Lathoud des Augustins de l’Assomption, Marie-Pauline Jaricot, op. Cit., Str. 97-98).
Decuria
Paulina Jaricot prva je izmislila i implementirala prikupljanje za dekurije: svaka okupljena osoba bila je pozvana dati jedan novčić tjedno i moliti za misije, a zatim potražiti još deset ljudi (decuria) koji su također donirali novčić tjedno, i tako dalje, sve dok ne pronađete što je više moguće. Je li onda Širenje vjere bila privatna inicijativa Pauline Marije Jaricot, kojoj su pomogla njena udruženja? Teško je odgovoriti na ovo pitanje. Ono što je sigurno jest da se činilo važnim ne stvoriti nekoliko zasebnih udruga, jedno za podršku, na primjer, stranih misija, a drugo za podršku misijama Louisiane ili misionara Sulpice u Americi, nego radije stvaranje samo jedne, za sve katoličke misije diljem svijeta. Važno je naglasiti ulogu mons. Dubourga koji je u Europu poslao Angela Inglesija, talijanskog svećenika koji je postao njegov generalni vikar; kao i uloge gospođe Petit, Didier Petita, Victora Girodona, Benoît Coste, André Terreta, Louis-François de Villiersa i svih onih („najuglednijih i najcjenjenijih kršćana grada“) koji su dali svoj doprinos administrativnoj organizaciji i službenom nastanku Djela Propagiranje vjere 3. svibnja 1822. (Catherine Masson, Pauline Jaricot. 1799.-1862. Biographie, Pariz, Le Cerf, 2019., str. 139. i 141.). Među njima, 12 sudionika okupilo se na sastanku koji je imao povijesni značaj. Philéas Jaricot tada je bio u Parizu, a Paulina Jaricot, bolesna, u Saint-Vallieru (Catherine Masson, op. Cit., Str. 140). Čak i da je bila dobrog zdravlja, Paulina ne bi bila pozvana, jer „djevojke u to vrijeme nisu vijećale sa zrelim muškarcima na važnim pozicijama u gradu! Sama gospođa Petit nije bila prisutna, već ju je zastupao njezin sin“ (Catherine Masson, op. Cit., Str. 140). Čak i prije ovog datuma, Paulina i Philéas prigrlili su želju za univerzalizacijom koja je bila i želja mons. Costea, osobito prema Aziji, Americi, Madagaskaru i Mauricijusu. Dvije asocijacije, ona iz Rue du Baca, „čisto duhovno“ djelo, i ona Paulinina zovu se Proširenje vjere, i imaju ista pravila i iste molitve Sv. Franje Ksaverskog (Catherine Masson, cit. Djelo, str. 137). Nije lako upravljati proširenjem koje će dostići ovo Djelo. Philéas se stoga nada redovitoj organizaciji i za to računa na Benoîta Costea. Dana 29. prosinca 1821. napisao je Girodonu: „Nadam se da će se gospodin Coste uskoro pozabaviti pitanjem stranih misija“ (Catherine Masson, op. Cit., Str. 137). Mora se reći da je ideja prikupljanja zapravo bila Paulinina, ali je cijela administrativna organizacija proizašla iz djelovanja i rada i njegovih glavnih protagonista. Godine 1821. Djelo je brojalo oko 2 000 članova, a u prosincu 1822. ukupna prikupljena svota od početka bila je 8 050 30 franaka. Za zaštitnika je izabran Sv. Franjo Ksaverski.