Potrebna je solidarnost prema beskućnicima kako bi se zaustavila tiha drama njihove bijede. To je ljudski i crkveni problem koji traži odgovore koji mogu zaustaviti svakodnevnu i nedovoljno poznatu dramu beskućnika – istaknuo je kardinal Renato Raffaele Martino, predsjednik Papinskoga vijeća za dušobrižništvo selilaca i putnika, zajedno s nadbiskupom Agostinom Marchettom, tajnikom vijeća, govoreći 26. studenog na prvome Međunarodnom susretu za dušobrižništvo beskućnika, koje je u Rimu organizirala ta vatikanska ustanova.
Umiru u tišini koja prati njihov život „nevidljivih“ osoba. Pedeset tisuća beskućnika svakoga dana umre u bijedi, a ta je činjenica vijest samo za one koji im se posvećuju. Riječ je o muškarcima i ženama, starijim osobama i djeci, žrtvama ruševnih skloništa u kojima borave, nezdrave vode i nedostatne higijene zbog koje su podložni bolestima. Drugim riječima, riječ je o žrtvama nesavršenoga, neravnopravnoga i nepravednoga socijalnog poretka, u odnosu na koji su oni koji pripadaju drugim područjima društva primijenili ‘selektivnu amneziju’. To je stanje nadbiskup Marchetto prikazao na spomenutom skupu koji je – kako je podsjetio nadbiskup – treći u nizu susreta koje je Papinsko vijeće za dušobrižništvo selilaca i putnika organiziralo o takozvanome „Pastoralu ulice“.
Iznoseći nadalje brojčane podatke, nadbiskup je napomenuo kako se procjenjuje da na ulici živi 100 milijuna djece, a više milijuna beskućnika živi samo na bogatome Zapadu, odnosno više od 3 milijuna u Europi, i tri i pol milijuna u Sjedinjenim Američkim Državama, od kojih 50% čine djeca. Tome treba dodati kontinente na kojima je siromaštvo još uvijek vrlo veliki problem. Ovisno o području, te se ljude naziva beskućnicima, klošarima, skitnicama ili prosjacima, ali njihov se život, iako ga nije moguće postaviti u samo jednu pojedinačnost, sažima u istome konačnom rezultatu, a to je gubitak dostojanstva i temeljnoga prava na dom – istaknuo je nadbiskup Marchetto. Međutim, – primijetio je nadalje – zadovoljavanje temeljnih ljudskih potreba dajući smještaj, hranu, odjeću, zdravstvenu njegu i slično, samo je početak. U dubini svakoga beskućnika postoji veća potreba – da budu prihvaćeni i da ih se poštuje – istaknuo je nadbiskup. Taj je cilj jasan brojnim redovničkim zajednicama i katoličkim organizacijama kao što je, primjerice, Caritas, koje se brinu za beskućnike i čiji je rad nadbiskup pohvalio.
Govoreći na početku skupa, kardinal Martino je pak podsjetio nazočne na glavne korake crkvenoga učiteljstva na tom području. Papa Benedikt XVI. – kazao je kardinal – u enciklici ‘Deus caritas est’ insistira na ljubavi koja se rađa od Krista, odnosno na posvećivanju koje proizlazi iz te ljubavi: Nije dostatno darovati prolazne stvari, – piše Sveti Otac – nego trebamo biti prisutni ‘na osobnoj razini’ u svemu što radimo, prema uzoru koji nam daje prispodoba o Dobrome Samaritancu. Kršćanska je ljubav najprije jednostavno odgovor na ono što je, u određenome trenutku, neposredna potreba: gladne treba nahraniti, gole odjenuti, bolesne liječiti, zatvorenike pohoditi. Ali, u konačnici, kršćanska ljubav nadilazi čovjekoljublje, jer od nas traži da naučimo vidjeti Kristovim očima i biti s drugima prema Njegovom viđenju – napominje Sveti Otac. (missio.ba/rv)