Tijekom misijskog mjeseca listopada, Papinska misijska unija i Papinska misijska djela odlučili su objavili niz razmišljanja o Pauline Jaricot, utemeljiteljici Papinskog misijskog djela za širenje vjere.
Pauline Marie Jaricot dobila je mnogo od svoje obitelji, oca Antoinea Jaricota i majke, gospođe Jaricot, rođene Jeanne Lattier, braće i sestara, u vidu obrazovanja i svake druge vrste pomoći. Osjećala je izrazitu naklonost prema svojoj devet godina starijoj sestri Sophie, na koju će se osloniti nakon smrti svoje majke. Mnogo ju je voljela.
U pismu napisanom 18. ožujka 1823., sestrine udaje i nakon njenog odlaska u glavni grad, Pauline joj je napisala: „Čini mi se da se moj nebeski Suprug nije mogao ljutiti na prazninu koju osjećam nakon vašeg odlaska, budući da su govoreći o njemu naša srca našla svu svoju radost. Prvih sam vas dana tražila, poput djeteta koje je izgubilo dadilju. Činilo mi se da vas vidim kako s vremena na vrijeme ulazite u naš dom, a kad sam se otišla moliti u Saint-Nizier, mislila sam da se molim vrlo blizu svoje sestre. Bez sumnje ćete reći: Kakva slabost!Kakvi nedostaci u vašoj duši, jadna moja Pauline! Da, slažem se i pokušat ću postati mudrija i pokornija, ali pokreti duše uvijek će biti živahni kad je u pitanju moja draga starija sestra (ne usuđujem se reći moja draga majka, jer vrlo dobro znate da imam samo jednu majku, a ona je Presveta Djevica Marija i da sam ljubomorna što imam nju za Majku“ (Joseph Servel, Drugo lice, op. cit., str. 15). Kao i njezina sestra Sophie, zabrinuta je za svoj odnos sa Presvetim Srcem Isusovim „Oh, nemojmo ga prestati moliti da i dalje donosi svoju moć i svoju slavu, tako da grešnici konačno padnu pred njegove noge i prepoznaju ga za svoje spasenje, svoju sreću i svoj život.Ljudi su postali toliko ponosni da poniženje Križa, koje je izraz beskrajne Ljubavi Isusa Krista, ostavlja vrlo mali utisak na njihova srca… ”(Joseph Servel, Drugo lice, op. cit., str. 16).
Dvije sestre dijelile su posebnu tajnu, dijelove vlastite intime kojima drugi članovi obitelji nisu imali pristup. Ipak, kasnije jeFileas (1797.-1830.) nakon svećeničkog ređenja 20. prosinca 1823. na poseban načinpristupio dijelu te tajne. Sophie je vlastitim sredstvima podržavaladobrotvorne inicijative koje je pokrenula njezina mlađa sestra, a Paulinas njom dijelilapojedina duhovna iskustva, osobito vezana uzsakrament Euharistije, beskrajne Božje ljubavi. Obje su sudjelovale u borbi koju je njihov zajednički duhovnik, opat Würtz, vodio s određenom oštrinom protiv ponovnog izbijanja galikanizma i „nove filozofije“ (vidi Joseph Servel, Drugo lice, op. Cit., Str. 16) . Paulinina vjera i njezino zalaganje, posebice putem Djela za širenje vjere i Žive krunice, nisu od nje uklonili poteškoće, neuspjeh.Na svom putu, kao posvećen laik, upoznala je križ.
Kao nasljednica svog oca, Paulina će pribaviti financijska sredstva za kupnju nekretnina, osobito u Fourvièreu, za koji se bojala da će u njemu zavladati masonerija i o tome govori u svojim spisima (Catherine Masson, op. cit, str. 414). „Pauline je, zajedno sa svojom obitelji, predana očuvanju cjelovitosti brda Fourvière, postupno ponovno osvajajući svu zemlju. Nakon prodaje svoje kršćanske tvornice u Rustrelu, Paulina će biti suočena s nizom poteškoća, dugova i brojnih tužbi. Ukupni Paulinin dug procijenjen je na oko 400.000 franaka. Od toga Paulina duguje 116.000 franaka najvećem vjerovniku Boussairollesu, nasljedniku gospođice Deydé, zatim oko 100.000 franaka za sve ostale hipotekarne vjerovnike, a ostatak duguje malim vjerovnicima koji su posudili novac zbog povjerenja koje su imali u Paulinu“ (Catherine Masson, op. cit., str. 415.) Pauline je toliko financijski uništenada će postati „prosjakinja Notre-Dame-des-Anges“ (Catherine Masson, op. cit., str. 375), prisiljena ići od grada do grada kako bi pokušala prikupiti iznos potreban za otplatu dugova. Paulina ima određenu podršku u Francuskoj i izvan Francuske, ali to nije dovoljno. Nevolje (Catherine Masson, op. cit., str. 424) koje je doživjela s komisijom Fourvière, stvorenom 7. ožujka 1853., predstavljaju za nju dodatni izvor zabrinutosti. Kao što je rekao biskup Lavarenne, „okolnosti su je natjerale da poduprenekoliko tužbi protivkomisijeFourvière.Najugledniji ljudi i najiskreniji kršćani gledali su na to s nepovjerenjem koje je čak postalo i neprijateljstvo”(Georges Naïdenoff, Pauline Jaricot, op. cit., str. 86). Paulina se posljednjih godina svog života suočila s raznim poteškoćamakao pravi „mučenik srca“, kako se sama izrazila (Yvonne Pirat, Pauline Jaricot, Pariz, Œuvrepontificale de la Propagation de la Foi, bez datuma, str. 32).
Posao u tvornici Rustreldao je Paulini velike nade. Nekoliko mjeseci mogao se vidjeti nalet dima iz peći Notre-Dame desAnges. Početkom 1848. postojao je razlog nadati se da bi se tvornica mogla ponovno pokrenuti i pridonijeti postizanju humanitarnih i kršćanskih ciljeva Pauline Jaricot. No, s revolucijom 1848. godine, društveni, gospodarski i financijski nemiri zadali su kobni udarac ponovnom pokretanju tvorniceRustrel. Unatoč njenom oprezu ibrojnim savjetima, Paulina je žrtva goleme, pametno organizirane prijevare. U svibnju 1852. godine, tvornica je prodana na aukciji za trećinu prvotne cijene, a Paulinase slomila pod teretom duga od 400.000 franaka(Yvonne Pirat, Pauline Jaricot, op. cit., str. 32). Kako nadoknaditi štetu svimdobročiniteljima, njenim prijateljima iz radničke klase, svim ljudima koji su joj vjerovali i koji su svoju skromnu ušteđevinu dali u njezine ruke? Njezini prijatelji iz radničke klase „prvi su je utješili, dali joj vremena i nisu bili zahtjevni, za razliku od bogatih zajmodavaca“ (Yvonne Pirat, Pauline Jaricot, op. cit., str. 32). Kada je shvatila težinu svog neuspjeha, Paulinaje zatražila savjet od gospodina Villecourta, biskupa La Rochellea, kojeg je upoznala u Lyonu kada je imala 17 godina, a on je bio duhovni učitelj u Hôtel-Dieu. On joj savjetuje prosi novac od radnika u svim krajevima Francuske. Smatra da su oniizrazito korisni za Crkvu i da će svojim skromnim prilozima doprinijeti prikupljanju kršćanske milostinje. U vrlo pohvalnom pismu, biskup svjedoči o Paulininoj ulozi u osnivanju Djela za širenju vjere: „pobožna utemeljiteljica koja jeprepustila drugima slavu, a za sebe željela samo zaborav, molitvu i tišinu”(Yvonne Pirat, Pauline Jaricot, op. cit., str. 32).
O čemu razmišlja Paulina dok ide prosjačiti od kuće do kuće, s pismom preporuke koje su potpisali svećenici i biskupi? Misli na križni put. Nažalost, neka loša srca rade na sprječavanju ostvarivanja dobrih ideja kojima bi mogla povratiti izgubljeni novac, dok se druga protive hladnom odbijanju. Paulina skuplja obilnu milostinju u Francuskoj, ali takođerodlazi potražiti pomoć u inozemstvo, zahvaljujući svojoj vjernoj prijateljici, gospođi Maurin.
Paulina prima donacije u Njemačkoj, Austriji, Belgiji i Engleskoj, gdje Newman s velikim suosjećanjem dočekuje velikodušne ideje zastupljene djelom Gospe od Anđela. Donacije nisu dovoljne da Paulinu oslobode velikih financijskih briga. Ona nije u mogućnosti potpuno vratiti dug svojim vjerovnicima, osobito „svojim voljenim malim vjerovnicima“ (Yvonne Pirat, Pauline Jaricot, op. cit., str. 33). Više se bojala duga nego smrti, drugima daje sve što dobije prosjačenjem. Njezina vjerna Maria Dubouis pristaje podijeliti s njom krajnje siromaštvo. „26. veljače 1853. prijavila se kao siromašna osoba u dobrotvorni ured okruga Saint-Just“ (Yvonne Pirat, Pauline Jaricot, op. cit., str. 33). U posljednjim danima svog života, Paulina se suočava s patnjom, ali ostaje vjerna molitvi i osjeća mir u srcu. Moli se Gospi Žalosnoj, predajući se Božjoj volji i moleći za svoje protivnike: „Neka iz mog srca izvirepotpun i velikodušan oprost onima koji su uvrijedili, rastužili, prevarili i koji su mi napakostili i opet bi to učinili. Ako su moje boli od ikakve koristi, želim da moji neprijatelji prvi uberu plodove za svoje spasenje, pa čak i za svoju vremenitu sreću“ (Yvonne Pirat, Pauline Jaricot, op. cit., str. 34). Župnik Arškije s pravom rekao tijekom jedne propovijedi: „Poznajem osobu koja zna prihvatiti križeve, vrlo teške križeve, i koja ih nosi s velikom ljubavlju…To je gospođica Jaricot“ (Yvonne Pirat, Pauline Jaricot, op. cit., str. 34).
Paulina je gledala kako se djelo koje je toliko voljela pretvara u dim i u krajnje siromaštvo: „ova katastrofa nagomilala joj je na glavi oštro i okrutno trnje koje su joj nanijeli vjerovnici, sudovi, pješačenja, gruba odbijanja, izdaje, klevete; ukratko, sve što je sposobno srušiti i najhrabrija srca. Nema sumnje da je Bog to dopustio kako bi ona, koja je živjela za Njega i za spas svoje braće i sestara, na zalasku svog života slijedila Isusa Krista koji je umirao za ljude koji su ga osudili. Zato je svojom vjerom, svojim pouzdanjem, snagom duše, blagošću i spokojnim prihvaćanjem svih križeva, pokazala da je Njegova prava učenica“ (Dodatak III, Sažetak njegove svetosti Lava XXIII., u Rimu, u crkvi sv. Petra, 3. lipnja 1881. preko sestre CecilijeGiacovelli, Pauline Jaricot. Biografija, op. cit., str. 332).
Paulina je ostavila „svjedočanstvo napisano u sjeni svetohraništa, iz kojeg donosimo nekoliko odlomaka: Moja je nada u Isusu! Moje jedino blago je križ! Moj je udio izvrstan, a moje je nasljedstvo vrlo dragocjeno! Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba i njegova će hvala neprestano biti na mojim usnama. Neka se u svemu ispuni vrlo pravednai presveta Božja volja! […] Nije mi važno, o svemoguća i premila voljo Spasiteljeva, što su mi oduzeta zemaljska dobra, ugled, čast, zdravlje i život, što si me srušio u bunar najdubljeg ponora i u poniženje! Nije važno […] ako u ovom ponoru mogu pronaći skrivenu vatru Tvoje nebeske ljubavi […] Oh! Tisuću puta ću biti sretnija, umirući za Tebe i za svoju braću: zato sam rođena i moj je zadatak dovršen! Isuse, svećeniče i žrtvo! Živa hostijo! Žrtvo i svećeniče, sjedinjujem žrtvu svog života sa žrtvom križa, prolijevanje svoje krvi s prolijevanjem tvoje krvi“ (Catherine Masson, Pauline Jaricot, 1799.-1862. Biografija, Pariz, Cerf, 2019., str.467-468; vidi i Georges Naïdenoff, Pauline Jaricot, Pariz, Médiaspaul, 1986., str. 87-88.). (missio.ba/nedjelja.ba)