Život pred nas stavlja različite putove, a na nama je proći njima čineći (samo) dobro. Takvim putovima već osmo desetljeće korača – rastom niža, ali srcem velika – s. Marta Nikolić, milosrdnica Sv. Vinka Paulskog i misionarka na Salomonskim Otocima gotovo 15 godina…
Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik
Rođena Rumbočanka (iz Rame) od 1952., vinkovka od 1971., a misionarka od 2011. Kada smo ju upitali kako to da je s. Marta završila na Salomonima, ispričala nam je svoju priču.
Čuti Boga u snovima
„Budući da sam stalno u sebi imala neki misijski poziv, nešto mi je govorilo da moram negdje ići, pa sam pitala poglavarice da idem. Međutim, mi nemamo misije nigdje osim u Argentini i nešto u Bugarskoj, ali mi nije dopustila ići u Argentinu. Rekla mi je ‘čekaj, Bog će providjeti’. A onda kad sam vidjela da to nikako ne ide – a tada sam bila mlada i voljela to sve – ukazala se prilika da sestre otvore misiju na Salomonima. Bilo mi je, što kažu moji dragi Dalmatinci, 5 minuta prije 12, znači zadnja minuta. Onda sam pomislila, pa i stara sam, izrađena sam, na intenzivnoj njezi sam radila gotovo 30 godina, kamo ću ja sad, nek’ idu mlađi.
Ali u meni nešto nije dalo mira. Stalno sam sanjala neke dvije zelene obale koje ja moram preskočiti preko velike rupe… Zatrčavala sam se u snu, pa kako ću ako upadnem dolje – nitko me neće vidjeti… I tako bih pisala pisma vrhovnoj poglavarici koja bih pokidala – misleći nek’ ide netko drugi. Ali svo to vrijeme stalno sam molila Boga da mi pravi put pokaže“, prisjetila se misionarka koja je ipak jednog dana napisala pismo koje nije pokidala…
Nikad nije kasno
„Rekla sam ukoliko budem odabrana, bit ću sretna, a ukoliko i ne, opet ću biti sretna i moliti za one koji idu. Međutim, kad je došlo pismo da sam odabrana, nisam nikome rekla od mojih poglavarica – pripadam Splitskoj provinciji, inače nam je zajednička družba u Zagrebu – osim vrhovnoj poglavarici. Onda su se moje poglavarice malo ljutile i sestre s kojima sam radila – i svome Bogu na koljenima“, ispričala je s. Marta.
Prisjetila se i kako su neke susestre plakale, pitale se je li „normalna“, ali u njoj je jača želja bila. „Meni nije žao što sam otišla, žao mi je što nisam išla mlađa, lakše je zbog jezika, zbog svega, ali dragi Bog vjerojatno ima svoj plan i zato sam imala bolje iskustvo kada sam počela raditi tamo u ambulanti. Tamo u ambulanti sam radiš, znači sve odluke moraš donositi sam, nemaš liječnika, ukoliko je nešto teže, vozimo osobu u bolnicu… Tako da sam ja presretna i drago mi je da sam otišla u misije“, posvjedočila je naša sugovornica te se osvrnula na ono „lakše je kad si mlađi“. „Kad se ide mlađi – ja to svim mojim poglavarima kažem – pripremite se i s jezikom, jer jezik je jedno državni, drugo je njihov domorodački, tako da mlađa osoba lakše i brže uči“, dodala je ova vesela redovnica.
Želja!
No, njezin ovogodišnji posjet domovini po nečemu je poseban i bio je pravo evociranje uspomena od prije 30 godina… Naime, tijekom sudjelovanja na Godišnjem susretu misionara Crkve u Hrvata u Đakovu, susrela se s parom iz Slatine koga je prije 30 godina „vjenčala“ na splitskim Firulama.
„Drago mi je da su Katarina i Marin (Peršić) ostali vjerni jedno drugomu i da imaju djecu, unuke i lijep život. Bogu hvala za sve“, kazala je te nam ispričala nesvakidašnju priču o pobjedi života i ljubavi.
„Budući da sam radila u splitskoj bolnici, na intenzivnoj njezi, ondje su većinom bili teški ranjenici, bolesnici. Između svih tih bolesnika, bilo je i drugih raznih priča… Dovezen je taj dečko koji je bio iz Slavonije i došla mu je djevojka u posjet. Kad mu je njegova Katarina došla u posjet, on je mene molio da se kod mene ispovjedi. Rekla sam mu kako ga ne mogu ispovjediti. ‘Ali meni je lakše tebi sve reći.’ ‘Pa, dobro, reci, pa ćemo naći svećenika.’ I onda je on meni rekao da mu je jako teško, da je katolički odgojen, a djevojka mu je trudna… Već su sve pripremali za vjenčanje, ali otišao je na teren i ondje je teško ranjen u donji dio stomaka.
Želio je kad se dijete rodi, da ima neku budućnost jer je pomislio na svoju Katarinu – ako on umre, tko će njoj vjerovati da je dijete njegovo. Makar je on bio svjestan da je to njegovo dijete, da se on i Katarina vole. Problem je bio jer nisu imali papire (za vjenčanje), nisu imali ništa. Onda sam ja zvala našeg nadbiskupa Marina Barišića. Zamolila sam ga da vidi kakva mogućnost postoji da se ranjenik može vjenčati. Ispričala sam se s njim, a on je samo rekao ‘Nema problema, Marta, sad ću ja pitati našega pravnika’. I javio mi se don Jozo (Josip) Delić i rekao ‘sve ćemo napraviti, a oni naknadno nek’ papire donesu’“, živo se prisjetila s. Marta kao da je jučer bilo…
Vjenčanje u bolnici
Kazala je kako nisu imali puno vremena jer se i Katarina trebala vratiti na posao u Osijek te su se „bacili na posao“. „Kupili smo njemu jednu trenerku, da ipak ne bude u bolničkoj pidžami. Njoj smo kupili buket i onda smo još otišli u Bobisa naručiti tortu. Ali, Bogu hvala, svi znaju da mi časne sestre nemamo nekih puno para; ja sam malo gledala, imam nešto, no ne mogu platiti cijelu tortu… Otišla sam kod poglavarice i kažem joj: ‘Daj, molim te, pomozi mi’; veli ona ‘opet nešto pripremaš.’ Ponovno dođem u Bobisa i kažem ‘molim jednu lijepu tortu za vjenčanje, i napišite: sretno mladenci’. Žena mene gleda u čudu i kaže ‘šta je’, govorim ‘ma ne vjenčavam se ja, nego jedan ranjenik.’
Tada je bolnički kapelan bio sadašnji krčki biskup Ivica Petanjak. Zvala sam ga: ‘Dođi, vjenčat ćemo ga, to je tvoj Slavonac i donesi piće.’ ‘Ja ću donijeti čaše i kolače i ovo sve što treba’, pa sam tako iz samostana ponijela čaše da to sve bude svečano. Napravili smo stol ispred sale, ispred intenzivne, pokrili ga zelenim stolnjacima… Nije to bilo kao u Slavoniji, ali je bilo lijepo. Kapelu smo lijepo okitili i onda smo njemu dali injekciju, teško je izdržao. Spustili smo ga u kapelicu koja je u podrumu. Došli su i liječnici i sestre, tko je god mogao. Bilo je svečano vjenčanje. Ivica je jako lijepu propovijed održao i rekao im je, između ostalog: ‘Evo, sigurno ste planirali puno drugačije, uz slavonski kulen (…) Ali ovo je jedna posebna prilika koja će vam ostati u sjećanju.’ I kada je vjenčanje skoro počelo, sjetim se novinara koji je prije ležao u šok sobi i zovem ga: ‘Daj, molim te, dođi.’ Veli mi kako je na terenu i pošalje druge. Kad ono stigle kamere“, prisjetila se s osmijehom misionarka Nikolić.
Nezaboravna uspomena
„Kada se završilo vjenčanje sa sv. misom u kapeli, išli smo gore ispred intenzivne njege i uz zdravicu i tortu proslavili ovaj sakrament. A oni su se onda poslije šalili: ‘Sada će Marta otići kući pa ćemo mi večeru naručiti.’ Jer su im bila dva kuma koji nisu smjeli jesti – bolovali su od pankreasa, imali su one nazogastrične sonde. Rekla sam im: ‘Ako mi dopustite da vam kasnije to vratim natrag – izvadit ću vam ih, da niste baš kumovi s tim nosevima…’ I oni su ostali i dandanas povezani. I tako je to bilo jednostavno, a lijepo. Kasnije kad sam ja otišla – oni su mislili da sam u Africi, našli su mi broj pa sam im rekla da sam puno dalje – na Salomonima.
I kad je Petanjak imenovan biskupom, novinari su to brzo iščačkali pa ponovno o tome pisali, a Peršići su bili pozvani kao posebni gosti na ređenje.
Ta mala koja je tada bila u utrobi, rođena je na Sv. Antu i dobila je imena Antonija, završila je fakultet. Mislim da sad ima već troje djece. I poslije su dobili blizance… Ali kako je on bio ranjen u donji dio trbuha, mislili su da neće moći imati više djece. Dragi Bog opet je dao, i to blizance. Ostajemo povezani, to je jedna lijepa uspomena“, rado je ispričala redovnica.
Svoju marljivost, vještine, znanje i požrtvovnost danas nesebično sije na drugom kraju kugle zemaljske i unatoč godini na rodnom listu ni koraka ne posustaje hitra, brižna i snažna s. Marta. Ima nešto u tom (svetom) imenu…