Novo svjetlo obasjava misionarsko svjedočanstvo među narodima Amazonije. Profesor Mario Polia, antropolog, povjesničar religija i stručnjak za andske kulture, objavio je vrijednu zbirku usmenih kazivanja koja je prikupio otac Mario Lanciotti, ksaverijanski misionar aktivan u Brazilu 1960-ih i bivši misionar u Kini i Japanu.
Otac Mario Lanciotti (1901. – 1983.), podrijetlom iz Cupra Marittime (Ascoli Piceno, Italija), bio je 50 godina ksaverijanski misionar u Kini, Japanu i konačno Brazilu. Radio je u najtežim područjima Pará i Xingua posvetivši svoj život služenju najugroženijima. Gotovo slijep zatražio je da posljednje godine provede u domu za starije i nemoćne u Belému, „najsiromašnijima među siromašnima“. Pokopan je u Abaetetubi, na obalama rijeke Amazone.
U svome je djelu zabilježio mitove, priče, legende i kozmogonijske priče koje su naraštajima usmeno prenosili autohtoni narodi Amazonije. Otac Lanciotti ih je slušao izravno od vjernika svojih misija tijekom dugih večeri u selima, često po mjesečini, uz zvuk cvrčaka i noćnih žaba. „Za mene“, napisao je, „to nije bila razonoda: smatrao sam to nužnim za svoj misionarski rad.“
Sretan u starosti
„Oduvijek sam se trudio bolje razumjeti ljude kojima sam poslan i pomagati im prema svojim sposobnostima i mogućnostima. Trudio sam se voljeti ih i prihvatiti takvima kakvi jesu izbjegavajući buku i paternalizam“, prepričao je u jednom od svojih svjedočanstava. Nadalje, u pismu prijatelju napisao je riječi blistavog spokoja: „Ovdje sam, usred amazonske prašume, na obalama rijeke Xingu. Sretan sam. Kad sam došao raditi u ovo napušteno mjesto, imao sam više od 71 godine, ali sada se osjećam kao da sam 40 godina mlađi. Ovdje se zaista osjećam kao svoj na svome, kao misionar. Gospodin je bio tako dobar prema meni u starosti! Ako želiš biti sretan, pođi sa mnom!“
Čin poštovanja i slušanja
„Otac Lanciotti“, potvrđuje Polia, „znao je kako sastaviti ova usmena svjedočanstva, iako je bio svjestan da mnogi ta uvjerenja trebaju prevladati. Kao što je i sam rekao, stara praznovjerja ostaju u najdubljim slojevima duše, poput plakata zalijepljenih jedan na drugi: kad otkinete prvi, ponovno se pojavi prethodni. Lanciottijeva velika inteligencija bila je razumijevanje kako da biste evangelizirali, prvo morate razumjeti način razmišljanja drugoga. Njegova zbirka je čin poštovanja i slušanja.“
A kako je došao do priča i legendi?
Kako je teklo misionarevo prikupljanje priča i legendi domorodačkoga naroda, svjedoči on sam: „Dugo sam proveo u području rijeke Xingu, na granici između zemalja koje su okupirali bijelci i šuma u kojima još uvijek žive autohtona plemena. Mnoga sam popodneva proveo s ‘civiliziranim’ Indijancima. Sjedili smo na travi, na mjesečini, dok su nas pratili cvrčci, krastače i noćne ptice. Nakon vjerske pouke, poticao sam svoje autohtone sugovornike da mi pričaju priče o džungli i mitološkim događajima koji su se prenosili kroz stoljeća.“
Primjer pokojnog misionara Lanciottija očito na praktičan način svjedoči što znači posuvremenjenje Radosne vijesti (aggiornamento). Isusova poruka vječnog spasenja može se veoma dobro primiti u svakoj kulturi ukoliko ju se zna na pravi način riječima posredovati i životom posvjedočiti. (missio/ nedjelja.ba)