Franjevac kapucin fra Ivica Vrbić iz Zavidovića misionar je u Boliviji devet i pol godina te je o svom životnom ali i misionarskom putu svjedočio na 36. Mladifestu u Međugorju, 6. kolovoza na blagdan Preobraženja Gospodinova.
Mladima iz cijelog svijeta koji su pristigli iz 71 zemlje svijeta fra Ivica je govorio o svom djetinjstvu, životu i misionarskom iskustvu, čestitavši najprije svojim Bolivijcima koji su slavili 200 godina samostalnosti od španjolske krune.
Na početku svog svjedočanstva kazao je kako je rano ostao bez majke Kate, koja je poginula u prometnoj nesreći, kada je imao svega dvije godine. Brigu o njemu tada je preuzela njegova baka, također, Kata, kako je kazao, druga mu majka, a kasnije je otkrio i treću majku – Blaženu Djevicu Mariju.
„U djetinjstvu sam često znao Isusu reći kako je jako sebičan jer on je imao svoju majku kraj sebe, a moju je majku oduzeo. I to mi je bilo jako teško, to me je proganjalo, pogotovo u djetinjstvu dok nisam došao u jednu zreliju dob i onda sam shvatio kako to uopće nije tako, da sam bio u krivu… Jer Gospodin Isus, u trenutku kada je bio razapet na drvo križa – i onda kad bi netko baš htio da majka bude u tom najgorem i najkritičnijem trenutku uz njega – ne gleda sebe, ne gleda svoju patnju, nije sebičan nego gleda ljubljenoga učenika. I tom ljubljenom učeniku koji je žalostan zbog skoroga odlaska svog najboljeg prijatelja, Isus daje svoju majku za majku. I u tom trenutku kad Isus najviše želi svoju majku, treba ju, on kaže: ‘Sinko, evo ti majke’, a Mariji kaže: ‘Ženo, evo ti sina’. I upravo tu sam shvatio da svi mi koji se prepoznajemo kao ljubljeni učenici, oni koji prepoznaju tu Božu ljubav za sebe, zapravo dobili su i Mariju za majku“, kazao je fra Ivica pa pojasnio kako nesvjesno optužujemo Boga za mnoge stvari koje se događaju, a da nismo ni svjesni koliko nas Bog ljubi. Dodavši kako mi ne prepoznajmo Njegovu ljubav.
„I možda zapravo i Međugorje, i svi ti susreti s Gospodinom i s Gospom probudili su u meni svijest prema Blaženoj Djevici Mariji kao majci, i kao majci – mojoj pravoj majci, ne samo ono da kažemo kako je Marija majka svih nas, nego moja majka“, kazao je fra Ivica naglasivši mladima i kako „Bog daje razne kušnje kroz koje ćemo s njime proći, kako bismo onda upravo drugima mogli svjedočiti što je Bog radio, i kako je koračao s nama, i kako je bio zajedno s nama“.
Podsjetio je kako Bog ne odgovara uvijek u trenutku kad mi hoćemo, nego u trenutku kad treba odgovoriti. Također, spomenuo je i svoj strah od smrti bliskih osoba te Božju providnost „koja nas nikad neće ostaviti same, samo se u nju trebamo pouzdavati i vjerovati“.
Kazao je kako je još od pete godine želio biti svećenik, te je ušao u sjemenište, postao franjevac kapucin i djelovao u zagrebačkoj Dubravi, ohrabrivši sve – koji osjećaju duhovni poziv – da se Gospodinu ne boje reći „da“.
Dalje je, osvrćući se na svoje misionarsko desetljeće – što smatra posebnim darom Božjim, kazao kako je misionarstvo poziv unutar poziva. „Zahvalan sam mnogim primjerima svetaca poput Majke Terezije, poput naših hrvatskih misionara Ante Gabrića, ali isto tako jednog mučenika koji je završio svoj život tragičnom smrću u Ruandi fra Vjeke Ćurića za kojega vjerujem da će jednoga dana biti proglašen blaženim i svetim. I upravo me njihov primjer ‘gonio’ biti poput njih i donijeti Isusa ovome svijetu“, istaknuo je fra Ivica.
„Zato sam molio moje poglavare da me puste u misije. I taj put je dugo trajao jer kad netko hoće ići u misije onda ti uvijek kažu: ‘Pa misije su i ovdje, ne trebaš ići na drugi kraj svijeta govoriti o tome’. Ali u meni je bila živa ta želja ipak otići u misije. Inzistirao sam uvijek na tomu i nisam se smirio dok nisam dobio tu dozvolu. I kada sam došao u Rim kod generalnog ministra on me je pitao: ‘Gdje želiš ići?’ A ja sam rekao: ‘Ne želim ići gdje ja želim, nego gdje me Gospodin šalje i zato se Vama dajem na raspolaganje. Možete me poslati u Južnu Ameriku ili Afriku, ali ne želim reći u koju zemlju bih htio ići, jer onda bi to bila moja, a ne Božja volja’. I u tom trenutku mi je rekao: ‘Bolivija!’ Tada ništa nisam znao, ni jednu riječ na španjolskom jeziku, niti gdje je točno Bolivija, ni kakve su potrebe tamo…
Ali sam znao da me Gospodin šalje u tu misiju i s njime idem i On će me uvijek pratiti. Tako sam onda u siječnju 2016. dobio dozvolu poći u misije i tamo naviještati Uskrslog Krista“, posvjedočio je fra Ivica te napomenuo kako ih Isus u misijama poziva na četiri stvari, a to je bolesne liječite, gubave čistite, zloduhe izgonite i mrtve uskrisujte.
Podsjetio je da kada Isus šalje svoje učenike, onda im ne govori „pričajte, nego nas poziva i šalje konkretno raditi na širenju Kraljevstva nebeskoga dijelima ljubavi, konkretne ljubavi i djelovanja“. „I zato kad sam otišao tamo u misije, odmah sam počeo skupljati darove, donacije, tražiti mogućnosti kako pomoći mladima, kako pomoći djeci koja su često bez odgovarajuće roditeljske skrbi, kako pomoći svim bolesnicima koji su u potrebi i onda malo po malo, Gospodin mi je uvijek otvarao nove putove i nove situacije kako bih mogao drugima pomoći. Nikada, u ovih devet i pol godina, nisam gledajući teške situacije zaplakao, zato što vjerujem da od plača nema ništa. Ali u tom trenutku kad vidiš tešku situaciju u kojoj se ti ljudi nalaze i u kojoj žive, Gospodin bi mi uvijek dao ideju, što mogu napraviti i kako mogu djelovati za dobro tih ljudi koji su u misijama“, kazao je fra Ivica poručujući kako je svjestan da ga je Isus poslao u misije i da je to Njegovo djelo te kako je on samo radnik na njivi Gospodnjoj. (missio/ radio-medjugorje.com)