U Nigeriji od 2002. djeluju redovnice Družbe karmelićanki Božanskog Srca Isusova, a među prvima ondje je otišla s. Lucija Vincek koju smo susreli na Godišnjem susretu misionara Crkve u Hrvata.
Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik
Misionarka Vincek rođena je u Varaždinu. Zavjete je položila 8. prosinca 1990., a u misije otišla 12. srpnja 2002. Ondje djeluje sa susestrom Anom Marijom Maleš.
Izazov kontemplativnosti
Selo u kome sestre žive je Umuozu te ima oko 3 000 stanovnika, i to uglavnom siromašnih i starijih, kao i siromašne obitelji s puno djece. „Ovih 20 godina mi je brzo proteklo, iako izgleda puno. Selo je ostalo selo, ali je puno siromašnije, puno je gore u svakom pogledu, nego kad smo došle: i politički i glede sigurnosne situacije i materijalno. Inače, nemamo vode, struje niti plina, a ljudi žive jednostavno, uglavnom su poljoprivrednici. U našem dijelu većinom su kršćani, uglavnom članovi Katoličke i Anglikanske Crkve. No, nažalost, oni vrlo lako prelaze iz jedne Crkve u drugu… Župa je rasprostranjena i nedjeljom idem kombijem na sv. misu te kupim ljude, stare i nemoćne“, kazala je na početku s. Lucija.
Najprije su, kada su došle, bile podstanarke u jednoj kući, prije nego su izgradile svoj samostan. „Tek nakon nekoliko godina mogle smo početi primati prve kandidatice. Tako da uz s. Anu Mariju imamo tamo još 13 domaćih sestara, te postulantice i kandidatice. Sve ono što smo imale prije, ispadne da je formacija jedan od najbitnijih zadataka. Sve ono što misionari počnu važno je da domaći nastavljaju. Mi ih isto nastojimo odgojiti u tomu da prvo rastu i prodube što je duh naše družbe – mi smo Družba karmelićanki Božanskog Srca Isusova, i prije svega smo kontemplativno aktivne. Ali to ne znači da ne idemo vani, nego da sav naš apostolat proistječe iz tog našeg osobnog sjedinjenja s Bogom. Dosta je teško to njima uopće prenijeti jer oni su jako srdačan narod, radostan, zahvalan. Kad god ih pitate – oni su dobro, koliko god trpe, oni su dobro. Ako i bude nešto, znaju se posvađati, izvadit će odmah mačeve, znaju se i ozbiljno ozlijediti, zna biti i krvi, ali nakon sat vremena oni će skupa biti.
Kod njih je – što je bučnije, to je bolje. E, sad, s tim povezati kontemplativni red…“, simpatično je ispričala sestra dodavši kako se „to sve njima sviđa“, ali je problem povezati to, no s Božjom milošću se nadaju i djeluju, mole koliko mogu, a sve drugo je, kako kaže, na milosti Božjoj i njihovoj suradnji.
Teška klima
Nažalost, puno je malarije i tifusa. Dobre bolnice su im preskupe, a one jeftine imaju krivotvorene lijekove, što je veliki problem. „Mi onda jednostavnije slučajeve same pomognemo, a ako je nešto teže i kompliciranije, vozimo ih u bolnicu. Puno je osamljenih ljudi koje posjećujemo, a mlade okupljamo oko sebe. One koje smo okupljali kada smo tek došle, sada su odrasli ljudi. Neki su se i raselili, ali kada dođu u selo, prvo dođu k nama pa onda idu doma. Ostali su i međusobno povezani, bez obzira gdje su. Glede klime, prilično je teška. Temperatura se rijetko kad spusti ispod 25 stupnjeva. Velika je vlažnost zraka i na to nam se najteže bilo priviknuti. Tamo sam stalno mokra, ne nosim sat jer svaki koji sam imala – čak i vodootporni – svi su zahrđali“, spomenula je redovnica kojoj kada dođe u domovinu ljeti, zna biti i „prohladno“.
Kao i u nekim drugim afričkim zemljama, situacija glede školstva nije bajna. Učenici dođu do kraja srednje škole, a ne znaju čitati i pisati. „Mi ih tako svakodnevno okupljamo popodne i radimo s njima“, naglasila je misionarka Vincek.
„Inače, mi smo na seoskoj župi, nismo blizu crkve – gotovo nam je udaljena dva kilometra. Jednom tjedno je sv. misa u našoj kapeli i onda dođu ljudi koji su blizu ovom dijelu sela gdje smo mi. Tako oni imaju priliku, ne samo doći na sv. misu, nego i na ispovijed – to je njima svetinja i svi dođu“, rado je kazala s. Marija.
Djeca su prioritet!
Redovnice vode i vrtić u kojeg idu siromašna djeca. Počele su s tim jer je vrtić bio pri župi. Naime, one su puno siromašnih obitelji s malom djecom pomagale s namirnicama, ali se ispostavilo da to nije bio „pun pogodak“. „Išle bismo u grad, kupile bismo rižu, grah, mlijeko u prahu i te neke namirnice. Kupovali bismo naveliko kako bi bilo što jeftinije. Onda bismo to podijelile u vrećice i raznosile obiteljima. E, ali ono što smo od djece čule – jer su ona dolazila nama svako poslijepodne (sve smo to radile najviše zbog djece da ona dobiju što više proteina jer smo vidjele kako toga nema u prehrani) – da to uglavnom pojedu stariji… Jer su rekli da ukoliko djeca jedu slatko i šećer, dobit će šećernu bolest – djeca ne smiju, a stariji smiju“, ironično je uz smijeh ispričala sestra te dodala: „Onda smo mi okrenule ploču, pa smo mi tu djecu okupile sebi kako bi dobila jedan pravi obrok.“
„Pobožna društva“
Sestre su prilično uključene i u župni apostolat i pastoralno djelovanje. „Oni imaju tzv. ‘pobožna društva’. Poslije prve pričesti gotovo pa da se i moraju u nekakva društva učlaniti ta djeca i onda uglavnom sva ta društva sestre vode. Nije službeno da vode – ima to društvu svoju strukturu i predsjednika, i rizničara i sve, ali sestra je ta koja animira. Najviše je marijanskih društava, Marijina legija, pa Srce Isusovo, zbor mladih, itd.
Recimo, preko Marijine legije – što spada i u našu karizmu – je posjet obiteljima i bolesnicima. Sestra sada sve više uključuje Marijinu legiju, tako da ide s njima (to je i u njihovu apostolatu) i onda pomažu starijim i bolesnima. Nažalost, ima sve više starijih, bolesnih i nemoćnih na župi, zato što one srednje generacije u selu nema. To je poljoprivredni dio i ako nešto malo prodaju – teško se od toga preživi, a kamoli da bi se nešto napravilo i izgradilo. Srednja generacija uglavnom je otišla po gradovima. Prije su oni znali dolaziti, ali sada kako je situacija sve nesigurnija i sve je nesigurnije putovati – uopće više ne dolaze doma. S novcem je sve teže pa ga niti oni nemaju – ako nešto malo imaju, znaju uplatiti na naš račun da bismo mi to dale potrebitima… Kada mi idemo u posjete, zbilja nađemo svega i svačega. Recimo, imale smo slučaj jedne starice, imala je 104 godine i živjela je sama – a sin joj je pastor u mjestu udaljenom 20 km od nas. Ali ona je sama … Susjeda joj je bila mlađa žena s troje djece i njoj smo dovezli namirnice, a ona je obećala kako će kuhati svaki dan za tu ženu. Počistili smo kuću i pomogli, ali ona je bila sretna jer je ta starica stalno zahvaljivala i blagoslivljala ju. Na kraju, kad je starica umrla nakon nekoliko mjeseci, ona je rekla kako joj ni njezina majka nije toliko zahvaljivala i blagoslivljala“, posvjedočila je o tamošnjem narodu ova karmelićanka.
Nezavidna politička situacija
Sestre djeluju gdje je nekoć bila Biafra (Biafra rat). „Kad smo došle, ‘kralj’ (a taj kralj vam je kao seoski načelnik općine) nam je rekao: ‘Sad ste u srcu Biafre.’ Mislim se, ne smijem svojima doma reći, umrijet će od straha. Taj dio vam je uvijek zapravo potlačeni dio. Prirodno je vrlo bogat, a sva bogatstva idu na sjever u muslimanski dio. I sad, to pleme gdje smo mi su Ibosi – jako spretni za trgovinu. Po tim velikim gradovima, pa čak i na muslimanskom dijelu, najuspješniji ljudi su zapravo Ibosi. Baš zato što su najuspješniji bili su ih strpali u zatvor ili su im zatvorili tvrtke, pogotovo onima koji su svoje imali na tom jugoistočnom dijelu, u području Ibo plemena. Primjerice, kada smo došle tamo, bila je jako razvijena industrija cementa, dobra tvornica lijekova – originalnih, a ne onih krivotvorenih, također tu se nalazila i dobra tvornica plastike – zadnjih godina su im sve zatvorili. Našli su da ‘nešto nije u redu’ i zatvorili. Prvo su tražili da ih premjeste u glavni grad – kada nisu htjeli, zatvorili su ih.
Među ministrima mislim da nema više niti jednog Ibosa. Dosad je direktor Centralne banke bio Ibo, ali su i njega prvo smijenili, pa nakon dva sata strpali u zatvor. Predsjednik koji je sada pobijedio, svi znaju da je lažirao izbore jer je bio pobijedio katolik Peter Obi i ljudi su otvoreno bili za njega i vidjeli što se sve radilo na nekim mjestima, poglavito kod nas. Uopće nije bilo izbora jer je vojska sve rastjerala prije, a na kraju su objavljeni rezultati da je pobijedila stranka sadašnjeg, starog predsjednika. Star je, navode kako mu je 70 i nešto godina, ali kažu da ima više od 80“, naglasila je misionarka.
Riječ je o predsjedniku koji je kada je prije dvije godine bio mirni prosvjed mladih, naredio da se po njima puca nakon nekoliko dana. „Za mnoge, ne samo katolike, nego i kršćane to je sad veliki problem kako je Bog – (a zbilja su bila i klanjanja i molilo se i krunicu – kad mole krunicu, mole sva otajstva i stupa se oko crkve – održane procesije) – a toliko su molili i postili – dopustio da ovakav čovjek pobijedi i bude na vlasti“, zabrinuto je kazala redovnica spomenuvši na koji su način lažirani rezultati izbora i kako je narod podmićivan u vremenu kada dva mjeseca nisu imali novaca. „U to vrijeme uopće nije bilo novaca jer mjesec dana prije toga su rekli da se sve stare novčanice od 200, 500 i 1 000 naira moraju promijeniti u nove. I svi smo morali dati novac u banku, a novog nije bilo. Tako da dva mjeseca nismo imali novaca. I znate, kad nema novaca već mjesec dana, a netko vam ponudi 10 000 – možete misliti kako je to bilo za ljude koji danima nisu jeli“, naglasila je redovnica.
Kako smo iz prve ruke mogli čuti – situacija u Nigeriji je gora negoli se putem medija prezentira ostatku svijeta. Ali unatoč tomu, misionarke ostaju uz narod čije ih zadovoljstvo zbog sitnica i zahvalnost fascinira. Uistinu, imali bismo puno toga naučiti od naroda sa zapada Crnog kontinenta. (missio/nedjelja.ba)