Mjesec listopad, a poglavito Misijska nedjelja, odnosno Svjetski dan misija izvrsna su prilika posvijestiti stvarnost da je Crkva po svojoj naravi misijska. O misijama i misionarima razgovarali smo sa svećenikom fidei donum Porečke i Pulske biskupije, misionarom u Ekvadoru dr. don Lukom Pranjićem.
Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik
Don Luka rođen je u Puli 9. lipnja 1983. Nakon završetka Pazinskog kolegija – klasične gimnazije otišao je u riječku bogosloviju gdje je i diplomirao 2007., te je iste godine zaređen za svećenika Porečke i Pulske biskupije. Na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu postigao je 2015. licencijat (magisterij) iz ekumenske teologije. Od ređenja vršio je službe župnog vikara u Umagu i vjeroučitelja u hrvatskoj i talijanskoj osnovnoj školi, te bio župnikom u manjim župama: Grožnjanu, Momjanu, Krasici Kostanjici i Brdima, potom je bio župnikom u Novigradu i Dajli, te je imenovan predstojnikom Katehetskog ureda Porečke i Pulske biskupije. U misije u Ekvador otišao je u rujnu 2019. gdje djeluje i danas.
Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 6. srpnja 2023. obranio je doktorsku disertaciju iz područja ekumenske teologije pod naslovom Praxis, theoria i theosis kao temeljne odrednice mističnog puta kršćanskog savršenstva na Istoku i njihov teološki kontekst.
Poštovani don Luka, skoro 100 godina Crkva posebno slavi Svjetski dan misija, odnosno Misijsku nedjelju, što je utemeljio papa Pio XI. U čemu se zrcali cilj njihova obilježavanja?
Svakako mislim da je papa Pio XI. bio čovjek ispred svoga vremena. Iznimno učen, knjiški tip, ali i velike ljudske širine. Bio je odlučan, energičan i odvažan. Osnovao je za svoga pontifikata više od 200 novih jurisdikcija u misijskim zemljama, inzistirao je na inkulturaciji misionara i na protagonizmu domaćeg klera unutar tih jurisdikcija. Zvali su ga s pravom „Papom misija“. Htio je pročistiti misijsko djelovanje Crkve od ekspanzionističkih ideja i hispanizacije. Mislim da je njegov san bio vidjeti pomjesne Crkve s vlastitim naličjem (licem), napose u misijskim zemljama. Nažalost, kako bi se taj san i ostvario, trebalo je podugo čekati. Vizionarski je uveo u Crkvu Misijsku nedjelju kako bi potaknuo sav narod Božji na suodgovornost za misije. Eto, rekao bih da je to ujedno i prvotni cilj obilježavanja Svjetskog dana misija.
Počesto čujemo, pomalo i olako shvaćenu, rečenicu „Crkva je po svojoj naravi misijska“, ali što bi to zapravo konkretno značilo?
Da, najgore je kada neka važna istina, samo zato što ju često ponavljamo, postane „floskula“ ili „prazna fraza“. Crkva jest po svojoj naravi, ali i po svome ustanovljenju misijska. Njezino misijsko ustanovljenje daje joj misijsku narav. Ona se temelji, ne samo na vjeri apostola, jer su svi oni sa svojom vjerom mogli lijepo ostati u Jeruzalemu i ne mrdnuti nikamo, nego i na njihovu navještaju koji je odjeknuo po svem svijetu. Crkva je zbor (zajednica) vjeroprimatelja koji postaju vjerovjesnici. Ukratko, prije smo Crkvu doživljavali statično, veći dio Crkve bio je statičan, usidren, dok je jedan manji dio Crkve bio u „pokretu“. Taj manji dio Crkve bio je „Crkva u misijama“. Danas možemo reći da smo „evoluirali“ iz „Crkve u misijama“ u misijsku Crkvu.
Već ste šest godina u misijama u Ekvadoru. Što možemo reći da je misija u ovoj južnoameričkoj državi?
Mislim da je misija u ovoj zemlji sve. U mnogim dijelovima zemlje „povijest Crkve“ nije starija od 60 godina. Nepristupačna područja, različiti urođenički jezici i kulture, siromaštvo, politička previranja i nestabilnost. Sve to predstavlja veliki izazov za Crkvu i za misionara koji mora biti vrlo kreativan i prilagodljiv u svome djelovanju.
Pred Vama je novi izazov – odnosno nova misija. Što to znači za misionara te koje je sve korake potrebno poduzeti kako bi jedna misija „stala na noge“?
Svakako prvo treba „sondirati“ teren. Pohvatati konce. Ako je nečega prije bilo, nastaviti s tim neko vrijeme bez naglih pastoralnih zahvata, ako nije bilo ničega, krenuti skromno i trezveno s osnovnim. Tek kasnije može se početi davati „osobni biljeg“ misiji i raditi na vrjednovanju i razvoju onoga što će kasnije biti prepoznato kao pozitivne posebnosti te misije.
Kaže se kako je s papom Benediktom XV. otvoreno novo razdoblje za evangelizaciju. Koja je bitna razlika evangelizacije onomad i evangelizacije danas?
Papa Benedikt XV. svojom bezrezervnom podrškom o. Paolu Manni, utemeljitelju Papinske misijske zajednice, bez daljnjega je inaugurirao jednu novu etapu evangelizacije, posebno s obzirom na modernu metodu evangelizacije i na misijsku formaciju biskupijskog klera. Sve je to dalo veliki zamah misijama i kasnije doprinijelo odlasku mnogih biskupijskih svećenika u misije, što je prije nekako bila gotovo isključiva povlastica redovnika. Nakon Drugog vatikanskog sabora mnogi će se biskupijski svećenici odlučiti za privremeni boravak u misijama kao svećenici fidei donum. Jedan od tih sam i ja. Sudjelovanje biskupijskog klera, kao i mnogih vjernika laika u misijskom poslanju Crkve dodatno je obogatilo njezin misijski izričaj. Evo, istaknuo bih to kao glavnu novinu.
Tri mjeseca prije smrti pok. papa Franjo napisao je svoju posljednju poruku za ovogodišnji Svjetski dan misija naslovivši ju Misionari nade među narodima. U njezinu 2. broju naznačio je kako: „Nasljedujući Krista Gospodina, kršćani su pozvani širiti Radosnu vijest dijeleći konkretne životne uvjete onih koje susreću, postajući tako glasnici i graditelji nade.“ Koliko je bitno onima kojima ste poslani da dijelite njihove „konkretne životne uvjete“. Je li to jedan od putova plodonosne evangelizacije?
Zasigurno jest. Rekao bih da je to jedini put plodonosne evangelizacije. Skromnost života i dijeliti sudbinu naroda. Veliko je svjedočanstvo misionara koji, iako raspolažu ekonomskim sredstvima kroz razne donacije, sve ostavljaju u misijama i za misije, te se vraćaju u svoju domovinu, ako se ikada vrate, s istom torbom s kojom su pošli u misije. Pitanje je to vjerodostojnosti. Ne može misionar privlačiti ako je privučen materijalnim i ne može stvoriti živu zajednicu ako živi izdvojeno i odvojeno od nje.
Crkva u Hrvata ima nemali broj misionarki i misionara, od toga uz Vas u Ekvadoru djeluju još četiri naše misionarke. Koliko Vam znači njihova prisutnost u istoj zemlji te kolika je uistinu potreba za misionarima ondje?
Znači mi puno. Časne sestre ovdje zovu „madresitas“ („majčice“), a nas svećenike „padresitos“ („tatice“). U našim sestrama misionarkama uistinu sam pronašao i dobio majke. Brinu se za mene kao da sam njihovo dijete. Često se susrećemo. Veliko mi je zadovoljstvo što sam prije odlaska iz Milagra, zalaganjem s. Klementine (Banožić) i s. Ive (Jelić), uspio dobiti upravo dvije časne sestre Ekvadorke iz njihova reda koje će se nastaviti brinuti za Centar Sv. Rafael koga smo osnovali prije malo više od godinu dana, a u komu djeluje pučka kuhinja za siromašnu djecu i produženi školski boravak. Tako, sada mogu u miru preuzeti novu misiju.
Glede potrebe za misionarima, ona je ovdje velika. Ekvador je klasična misijska zemlja. Naravno, postoje biskupije s viškom svećenika i redovnica, ali ti višci nisu uvijek raspoloženi poći tamo gdje je manjak, i to veliki.
Zadaća nam je stalno podizati misijsku svijest i misije približavati narodu. Kada je pak riječ o „formaciji“ misionara, na što je posebno potrebno staviti naglasak te što mislite da je ključno za misijski odaziv?
Za misijski odaziv ključno je širiti svijest o važnosti misija. Promicati misije. Da bi netko postao misionar, treba se zaljubiti u misije, pročitati negdje nešto o misijama, pogledati neki film, susresti nekog misionara. Što se formacije misionara tiče, mislim da u konačnici same misije formiraju misionara. Što ne znači da isti ne treba proći kroz neku pripravu. Naučiti nešto jezika i upoznati unaprijed kulturu. Svakako, smatram da je nužno budućeg ili novog misionara uputiti da ne robuje vlastitim šablonama i ne primjenjuje u svom misijskom djelovanju isključivo obrasce na koje je dotada navikao. Misionar treba biti majstor nemogućega.
Što je to što je u Vašemu životu bilo odlučujuće odazvati se zovu misija?
Svjedočanstvo misionara i poznanstvo s nekima od njih. Bio sam oduvijek fasciniran likom i djelom o. Ante Gabrića kao i životom biskupa Antuna Bogetića. Isto tako, imao sam potrebu osvježiti svoje svećeništvo. U misijama sve krize prolaze, nema mogućnosti za otuđenje, moraš se hvatati za Boga jer se ni za što drugo ne možeš uhvatiti. Misije na neki čudan način preobražavaju. Podižu paloga i od slabića čine malo drugačijeg slabića, svjesna Božje veličine. U misijama se susrećeš s ogoljenom ljudskošću drugoga, ali i sa svojom vlastitom „golotinjom“, ogrnutom Božjom milošću.
Tko je misionar danas?
Svi, svatko, što bolje zna i umije.