Zasigurno ćemo se svi složiti da je najveći dar Crkvi živi čovjek, dijete, vjernik, svećenik, redovnik, redovnica. To najbolje razumiju roditelji kada svoga sina ispraćaju u sjemenište, bogosloviju ili kćer u samostan. Pohvalno je kada i sami roditelji mole i prikazuju Bogu žrtve kako bi Gospodar pozvao u žetvu svoju neko od njihove djece. To je istinsko prikazivanje vlastite djece u hramu, kako su to učinili Blažena Djevica Marija i sveti Josip prikazujući Isusa u Hramu. To je i izraz zahvalnosti Bogu za sretno i blagoslovljeno potomstvo kao i potvrda vjere.
Tako je isto kada su u pitanju misije. Misionar ili misionarka najveći je dar mjesne Crkve onoj Općoj koja poziva da poglavari budu otvoreni potrebama Opće Crkve pa makar i sami oskudijevali duhovnim zvanjima.
Prošlu smo godinu proveli u znaku vjere. Nastojali smo dublje vjeru doživjeti. Bogu smo zahvaljivali za taj milosni dar. Molili ga da nam umnoži vjeru, da nas učini istinskim navjestiteljima njegove beskrajne ljubavi. Molili smo i za duhovni pomladak, muški i ženski, u našim mjesnim Crkvama. Bogu smo zahvalni što veći broj biskupija i redovničkih zajednica bilježi porast duhovnih zvanja. To je ujedno pokazatelj da je molitva za duhovna zvanja ključ za porast zvanja, po riječi Gospodnjoj.
U protekloj Godini vjere Crkva u Hrvata bilježi i porast novih misionara i misionarki (jedan svećenik misionar i pet redovnica misionarki!) koji su tijekom prošle, odnosno početkom ove godine otputovali u misije. I zato smo Bogu zahvalni.
Dok Boga častimo i slavimo zbog brojne djece i zdravih kršćanskih obitelji, zahvalimo mu za ova i molimo ga za brojna nova duhovna i misijska zvanja. Uslišit će nas.
Piše don Ivan Štironja