Evo još jedne Svjetske misijske nedjelje koja će za neke biti poticaj da ojačaju svoj žar za širenjem Kraljevstva Božjega, dok će za druge biti tek uobičajeno dosadno ponavljanje otrcanih floskula kako smo svi mi misionari, kako treba moliti za misije i staviti u korpicu za milostinju koju konvertibilnu marku ili kunu više, jer će milostinja biti za misije. A onda nastupa „zatišje“ do listopada sljedeće godine. Tko ovako shvaća Svjetsku misijsku nedjelju, nije ništa razumio od Isusove zapovijedi: „Idite i učinite mojim učenicima sve narode…!“ To je ZAPOVIJED Isusa Krista!
Svjetska misijska nedjelja samo je jedan dan u godini koji nas želi podsjetiti na naš kršćanski poziv, na ono što bismo svaki dan trebali govoriti i činiti. Kako bi to trebalo izgledati? Poslužit ću se svagdanjim događajem u mojoj misiji. Uvijek kad polazim iz župne kuće stavim u džep nekoliko bombona kako bih razveselio nekog mališana koga sretnem na putu. Dogodi mi se da u džepu ostane samo jedan bombon. Tada moram biti oprezan. Moram tražiti priliku gdje ću ugledati samo jedno dijete da mu nasamo dam taj preostali bombon kako ne bih kod druge djece izazvao zavist, jer ne jedu se bomboni svaki dan! Pružim djetetu bombon i reknem mu: „Pst…, ne smiješ nikome kazati. Sakrij ga u džep i idi svojoj kući!“ Ali učinak je uvijek suprotan. Dijete pohlepno zgrabi bombon, podigne ga visoko u zrak potrči u selo tražeći drugu djecu i viče što može jače: „Bombon, bombon…!“ Dijete ne može prešutjeti radost koja ga je obuzela. Želi svoju sreću objaviti svemu svijetu. A mene stavlja u nepriliku jer nakon samo nekoliko minuta čitav čopor djece strče se oko mene tražeći bombona.
Svaki put kad mi se to dogodi, pomislim: „Oh, kad bi biskupi, svećenici, redovnici i redovnice u sebi nosili toliko žara za Isusa Krista kao ovo nevino dijete koje želi obavijestiti svu drugu djecu da je dobilo bombon, vjerujem da bi naša Crkva bila mnogo ljepša i privlačnija, a i cijeli svijet bi bio drukčiji. A kako bi tek bilo kad bi i vjernici bili zahvaćeni tim istim žarom!
Isus je rekao da je došao donijeti oganj na zemlju. Biti kršćanin znači biti zahvaćen tim ognjem. Kad čovjeka zahvati Isusov oganj, onda se u njem rađa želja da to saopći svemu svijetu, da svakome stvorenju navijesti radost koja je u njemu radi toga što pripada Isusu Kristu. Čitamo u Djelima apostolskim kako su apostoli dovedeni pred židovsko Veliko vijeće da budu suđeni. Bičevali su ih, bacali u okove, zatvarali u tamnice i prijetili im smrću. A oni su jednostavno odgovarali: „Ne možemo šutjeti o onome što smo čuli i vidjeli.“
I razišli su se na sva četiri vjetra da tu poruku čuju svi ljudi. Sveti Pavao nije imao mira dok nije Evanđelje donio u poganski Rim, koji tada bijaše središte svijeta. A čeznuo je ići i dalje, sve do Španjolske koja je tada bila na kraju poznatoga svijeta. Prisjetite se Pape Ivana Pavla II. U svojih stotinu i više putovanja obišao je cijeli svijet da bi svakom čovjeku na kugli zemaljskoj doviknuo: „Spasitelj svijeta jest Isus Krist. Otvorite mu širom vrata!“
Biti kršćanin znači svim žarom svoga srca staviti se u službu širenja Kraljevstva Božjega. Čini mi se da moji crnci koji su tek odnedavno kršćani bolje razumiju ovo kršćansko poslanje nego mi Hrvati, koji smo kršćani više od trinaest stoljeća
Nedavno mi je pristupio jedan moj mlađi crnac, koji i sam nije tako davno kršten i molio me da mu dam potvrdu da u moje ime može poći u neka udaljena sela u kojima još nema katoličke zajednice. Želi tamo razgovarati s ljudima da prihvate Isusa Krista kako bi onda i u tim selima utemeljili katoličke zajednice. Nije htio raditi na svoju ruku, nego me molio da pođe u ime misije – župe, to jest u ime Crkve. Ovaj mladi Afrikanac shvatio je bolje od mnogih župnika, čak i biskupa u Europi što znači misijsko djelovanje. On žarko želi da svi zavole Isusa Krista, ne samo u njegovu selu, nego i drugdje. Spreman je i žrtvovati se za to.
U mojoj mladoj misiji Kimpangi ima više sela u kojima nije bilo kršćanske zajednice prije moga dolaska u ovaj kraj. Kad sam ih prvi put posjetio, mnogi su prvi put u životu vidjeli svećenika i to bijelca. Nije mi bilo teško doći do njih jer je bilo kršćana koji su tamo otišli prije mene i pripremili moj dolazak.
Još nešto. Već je dvadeset godina kako sam u Africi. Još nikada nisam pročitao prvo čitanje u svetoj misi, čak ni običnim danom. Nikada nisam molio molitvu vjernika, osim uvoda i završetka. Nikoga nisam pokopao. Ovdašnji kršćani znaju da je to njihov posao i obavljaju ga s ljubavlju. Eto, to se događa u mladoj Crkvi koja je na počecima, koja se tek rađa.
A kako doživljavam Crkvu u Hrvata? Kad sam ljetos bio na odmoru, zapazio sam da se čak i u kršćanskim obiteljima više govori o raznim dijetama kako smršaviti, nego o Isusu Kristu. Mnogo se govori i o svećenicima, posebno župnicima, kakvi su: uobraženi, nervozni, nemaju vremena, materijalisti… Naravno, ima i onih koji su „super“.
Gdje su ti kršćani koji međusobno komentiraju nedjeljno čitanje? Ako u župi mnogo toga „šepa“, zašto kršćani ne bi došli župniku s prijedlozima da župa krene naprijed? Mnogi su mi rekli: „Misije su i ovdje.“ Slažem se. Crkva nije samo župnik. Kršćanin nema pravo kritizirati stanje u svojoj župi, a sam neće ni prstom mrdnuti. Nekako uvijek mislimo da drugi trebaju naviještati Evanđelje, da drugi trebaju ići i u misije u daleke zemlje. Bilo je ovog ljeta i svećenika i časnih sestara, a posebno kršćana iz moje kuće i šire obitelji koji su mi savjetovali: „Dosta si bio u misijama. Vrati se. Neka sada idu drugi.“ Uvijek sam odgovarao ovako: „Dobro. Vi nađite toga drugoga. Ja ću ga odvesti tamo i onda ću se vratiti.“ Naravno, nisu ga našli.
„Misije su i ovdje“, tako govore nama misionarima. Jest, misije su u Zagrebu, Sarajevu, Splitu, Mostaru i u svakom drugom mjestu i kod nas i u cijeloj Europi. Ali Crkva je katolička, to jest opća. Ona je MOJA jednako u Zagrebu kao i u afričkoj savani. Ako jedan biskup misli samo na svoju biskupiju i nije ga briga što se događa u Indiji, on ne razmišlja katolički. Isto tako župnik koji se „zatvori“ u svoju župu i ne gleda dalje, nije dobro shvatio Isusa Krista, pa makar župnu crkvu pozlatio i uredio crkveno dvorište da mu se svi dive.
Kad shvatiš da je TVOJA Crkva i ona u Zagrebu kao i ona u Indiji ili u afričkoj savani, znat ćeš ispravno razmišljati o Svjetskoj misijskoj nedjelji. Radovat ćeš se uvijek kad vidiš da ta Crkva raste, da se pomlađuje i učinit ćeš sve da i dalje raste, i da ta TVOJA Crkva dobiva novu ljepotu. Ima ih mnogo koji to jako dobro shvaćaju. Na odmoru sam susreo starice koje su mi rekle da svaki dan mole za misionare. Susreo sam i neke časne sestre i obične vjernike koji preko cijele godine skupljaju novac da bi pomogli svoju Crkvu u misijskim zemljama. Ima i naših umirovljenika koji, iako i sami siromašni, svakog mjeseca otkinu jedan dio od svoje skromne mirovine i pošalju za misije. Divni primjeri ljubavi prema svojoj Crkvi!
Želio bih ovom prigodom uputiti jednu riječi i vama, braći u svećeništvu, posebno Vama župnicima. Osjetio sam koliko ste zabrinuti što se naš svijet, a posebno naša mladež, odgaja takozvanim žutim tiskom. Koliko ga se samo pročita godišnje u našim obiteljima? Međutim, upoznat sam koliko malo čitaju o misijama. I ovog ljeta osjetio sam koliko su ljudi željni saznati nešto o Crkvi koja se rađa i o životu ljudi u tim dalekim krajevima. Zvali su me na sve strane i satima sam govorio i u obiteljima, i na radiju, i u svetim misama, čak i u gostionicama. Ali vrlo mali broj ljudi zna da postoji misijski informativni list „Radosna vijest“. Mislim da mnogo zavisi od Vaše brige ili nebrige za misije. Navodim jedan lijepi primjer. Naša župa Prnjavor u Banjolučkoj biskupiji, župa porušena i zgažena, u kojoj je ostalo samo stotinjak većinom starijih osoba, prima deset primjeraka „Radosne vijesti“. A mnoge naše župe koje imaju desetak i više tisuća katolika primaju jedan ili nijedan primjerak. Kukati ne vodi ničemu. Učinimo nešto da bude bolje!
Za misijsko djelovanje bilo u Domovini, bilo u Africi ili Indiji najvažnije je oduševljenje za Isusa Krista. Čak se ne traži ni velika pamet. Dvanaest običnih ribara i carinika krenulo je prije gotovo dvije tisuća godina da osvoje svijet. Ne ognjem i mačem, nego žarom ljubavi. Ta pustolovina još uvijek traje i trajat će dok bude svijeta. Zato su i danas potrebni ljudi koji će svoje srce dati u službu Crkvi, za Crkvu ma gdje se ona nalazila. U moje vrijeme franjevački su bogoslovi pjevali: „Želimo vam reći svima, naš je život Isus Krist…“ Onaj komu je život Isus Krist, taj će lako shvatiti što mu je činiti za ovogodišnju Svjetsku misijsku nedjelju kao i u sve druge dane tijekom godine.