„Vaš dar srca za srce Afrike – pomozimo izgradnju i opremanje škola u Kongu“ naziv je ovogodišnje korizmene akcije Zadarske nadbiskupije kojom se želi pomoći misijski rad Školskih sestara franjevki, djelatnih i u Zadarskoj nadbiskupiji, čija je karizma odgoj i obrazovanje djece. Sestre su u Kongu podigle škole, a stradale su u ratnim sukobima. Akciju su u ponedjeljak 4. veljače u Nadbiskupskom ordinarijatu u Zadru na konferenciji za novinare predstavili generalni vikar nadbiskupije mons. Ivan Mustać, nadbiskupijski povjerenik za misije don Mladen Kačan i s. Klara Šimunović, provincijalna predstojnica Provincije Presvetog Srca Isusova školskih sestara franjevki. Tim je povodom i zadarski nadbiskup Ivan Prenđa uputio Pismo svim gradovima, općinama, poduzećima i ustanovama u nadbiskupiji, potaknuvši na uplatu u prilog Akciji na broj žiro računa: 2407000 – 1100041082 Poziv na broj: 02 0755877 – 536. S naznakom "Korizmena akcija – za Kongo".
"Obnovom i opremom škola darovat ćemo mladima znanje i osposobljenost da mogu izgrađivati svoje društvo i kršćansku zajednicu. Osnaženi divnim primjerima prvih kršćana, kada su pojedine Crkve pomagale one u potrebi i zadarska Crkva tom će akcijom pomoći Crkvu u Bukavu, najpotrebnije od potrebnih i najsiromašnije od siromašnih", poručila je s. Klara.
Nadbiskupija Bukavu je na sjeveroistoku zemlje u pokrajini Južni Kivu. U tom dijelu Afrike već 34 godine djeluju Hrvatice, školske sestre franjevke Provincije Presvetoga Srca Isusova. "Upravo je taj dio Konga od nedjelje 3. veljače pogođen i potresom, uz granične dijelove Ruande i Burundija. Imamo vijest da su sestre dobro i najbliži oko njih, premda ima žrtava", rekla je s. Klara. Ovogodišnju korizmenu akciju doživljava kao snažno djelovanje Božje providnosti. "Iz naše perspektive teško je i nemoguće zamisliti koliko ljudi živi u krajnjoj bijedi i kako preživljavaju. Možda smo nekad pogledali insert dokumentarnog filma. To uglavnom traje nekoliko minuta. Zaprepastimo se i sažalimo. Pomislimo: mogli bismo pomoći. Nažalost, često ostanemo nepromijenjeni i mirno nastavljamo svojim putem. A ne bi trebalo puno. Potrebno je otvoreno srce", poručila je provincijalka Šimunović, dodavši da su sestre, nošene snagom Božjega poziva i željom da pomognu najpotrebnijima, ostale, kako same kažu, sa svojim napaćenim narodom, u svojoj drugoj domovini.
"Svojim misijskim djelovanjem i potresnim svjedočanstvima suživota s potrebnima ne ostavljaju nas ravnodušnima, otvaraju nam uvijek nove horizonte pogleda na život ljudi i naroda", rekla je s. Klara. Prve dvije školske sestre franjevke, s. Erika Dadić rodom iz Poljica kod Nina i s. Romana Baković, došle su u Afriku, tadašnji Zair, 1974. g. Kasnije su im se pridruživale i druge sestre. Prvih dvadesetak godina djelovale su u miru dobrohotnih ljudi i lijepoj prirodi. Prelazeći brada i planine naviještale su Radosnu vijest, pripremale za sakramente, poučavale pod stablima ili u obiteljskim kolibama. S narodom i svećenicima, uz pomoć dobročinitelja, gradile su crkve, bolnice, škole i mostove, opisala je njihov rad s. Klara. Sve do rata, u predjelu Velikih jezera 1996. g. Zbog čestih izravnih napada, s brojnim mještanima sestre su napustile svoje prve misijske postaje: Nyantende 1997. a Luhwinju 1999. godine. Izbjegle su u milijunski grad Bukavu, gdje su već imale jednu zajednicu sestara, a 2004. otvorile su još jednu kuću u siromašnoj gradskoj četvrti s brojnim izbjeglicama. U nadi da će na području Velikih jezera zavladati mir, sestre su se protekle godine ponovno vratile i u svoje prve dvije postaje, a povratkom u prvu misiju u Luhwinju prioritet im je obnova škola. Na širem području Luhwinje u planinskom i teže pristupačnom kraju, na visini od 2000 metara, nalazi se devet osnovnih područnih škola, jedna katolička srednja te sestrinska domaćinska škola. Škole su uglavnom neopremljene. Nedostaju stolovi i sjedalice. Učionice nemaju stropa, u sušnoj sezoni je nesnosno zbog vrućina, a u kišnoj sezoni je bučno jer kiša pada po limenom krovu. Problem je i veliki broj učenika u jednoj učionici, više od 50, koliko ih stane u prostoriju, kaže s. Klara. "Osnovno i jedino pomagalo učenicima je bilježnica. Ponegdje samo pločica i kreda. Mnogi završe osnovno školovanje a da nisu vidjeli udžbenik", upozorila je s. Klara, dodavši da puno djece ne pohađa i ne zna uopće što je škola. Obitelji su brojne, puno je neishranjene djece, nemoguće je priskrbiti za jelo, a kamoli za školarinu. A školarina za jednog učenika, za cijelu godinu, iznosi, za naše prilike malih, 100 eura. Sestre su u samostanu nedavno otvorile i dvije dvorane za učenje, planiraju i knjižnicu, jer djevojke u trošnim daščarama i kućicama od blata nemaju najosnovnijih uvjeta za učenje.
U Kongu žive četiri zajednice te Provincije; osam je Hrvatica, 13 franjevki Kongoanki te 6 redovničkih pripravnica. Rade i u nadbiskupijskom Caritasu, zdravstvu, u dvije bolnice. Zauzimaju se za opismenjivanje, skrbe o siročadi, udovicama, zlostavljanim ženama, prognanima. S. Klara je u ime onih kojima će akcija pomoći i u ime sestara zahvalila darivateljima, dodavši da odricanje treba pratiti i molitva. Sestre se sa siromasima pouzdaju u naše molitve i svakodnevno mole za dobročinitelje. U misijskim zajednicama svakoga tjedna slave misu za sve koji im pomažu činiti dobro.
Iz Hrvatske u svijetu djeluje 113 misionara, a iz Zadarske nadbiskupije troje: s. Erika Dadić iz Poljica, s. Ankica Čirjak iz Korlata i laik Leopold Mičić iz župe Dračevac zadarski u Sudanu. Dvije trećine čovječanstva danas ne poznaje Krista, rekao je don Mladen, dodavši da misijsko djelovanje proizlazi iz poslanja Crkve. Izrazio je uvjerenje da kod svećenika i puka raste misijska svijest za pomoć misija. Mons. Mustać rekao je da se na svakom susretu u Europi pokazuje razumijevanje prema Africi koja je nama bliski, ali siromašan kontinent i Europa joj je dužna pomoći. (missio.ba/ika)