U uvodnim dijelu, autor podsjeća kako je II. Vatikanski sabor potaknuo radikalnu epistemološku i metodološku promjenu kanonskoga prava što je rezultiralo nastajanjem novih kanonističkih škola kao i obnovom onih već postojećih. No, to nije pratila odgovarajuća obnova pedagoško-didaktičkih instrumenata kanonistike. Stoga je ovo djelo zamišljeno kao pomagalo koje se može koristiti na raznim govornim područjima i u različitim crkvenim okruženjima. Izvorna i originalna intuicija koja nadahnjuje jest uvjerenje prema kojemu čitavo kanonsko pravo, bilo kao strukturalna stvarnost unutar crkvene zajednice, bilo kao znanost s vlastitom epistemologijom i metodologijom, jest najposlije uobličeno te stoga objašnjivo polazeći od triju izvornih elemenata Konstitucije o Crkvi: Riječ, sakrament i karizma, napominje Gerosa.
U prvom dijelu pojašnjava teološko utemeljenje kanonskog prava. O izvorima, metodama i instrumentima kanonskoga prava piše u drugom dijelu, dok u trećem dijelu naglasak stavlja na pravne elemente u naviještanju Riječi: naviještanje kao učiteljstvo, misije, odgoj i ekumenizam, te pravna zaštita crkvene zajednice. Najopsežnije je četvrto poglavlje, a odnosi se na sakramentalno pravo. Uvodno pojašnjava sam pojam sakramenata u kanonskom pravu, a potom slijedi prikaz pojedinih sakramenata. Autor to čini u vidu naučavanja II. Vatikanskog sabora, odnosno teološko-pravne strukture, kao i specifičnih pitanja vezanih uz pojedini sakrament.
U petom poglavlju "Karizma i oblici vjerničkih društava" autor upozorava na teološke temelje i kriterije razlikovanja, a potom se osvrće na razne oblike crkvenog udruživanja, pri čemu naglasak stavlja na vjernička društva i ustanove posvećenog života.
Posljednje poglavlje vezano je uz institucionalne organe Crkve. Uvodno iznosi neke osnovne teološko-pravne pojmove, a potom slijedi prikaz institucionalnih organa opće Crkve, partikularne Crkve, te pokrajine partikularne Crkve.
Na kraju svakog poglavlja nalazi se popis osnovne bibliografije, a na kraju priručnika kazalo biblijskih referencija, kazalo dokumenata II. Vatikanskog sabora, te referencija na CIC iz 1917., te iz 1983. godine korištenih u djelu. (missio.ba/kta)