Nakon četiri godine u sjedište Hrvatske provincije Družbe milosrdnih sestara svetoga Križa na kraći odmor ponovno je stigla sestra Beatrica Krstačić, jedina hrvatska misionarka u župi Simeos Pilho, u velikom predgrađu brazilskog grada Salvadora u Saveznoj državi Bahia. Na misionarski put krenula je upravo iz Đakova, prije 31 godinu, kada ju je iz đakovačke katedrale Sv. Petra na poslanje uputio pokojni biskup Ćiril Kos. Boravak u Đakovu iskoristila je da se u utorak, 25. svibnja, u Nadbiskupijskom uredu za promicanje župnih misijskih skupina, u Domu majke Marije Terezije Scherer, susretne sa članovima Misijske skupine đakovačke župe Svih svetih, najaktivnije hrvatske misijske skupine, koja pod vodstvom s. Ignacije Ribinski školuje više od 150 djece, 13 bogoslova i 2 studenta medicine na svim stranama svijeta – od Benina, Solomonskih Otoka i Tanzanije do Konga, Brazila i Madagaskara te trajno pomaže četiri misijske postaje Marijinih sestara čudotvorne medalje.
Kroz prezentaciju i razgovor sa članovima Misijske skupine s. Betarica približila je svoj svakodnevni rad, kako u evangelizaciji tako i u socijalnom vidu pomoći, a angažirana je na mnogim poljima: djeluje u socijalnoj ustanovi „Dječje selo“, koja je nekada bila sirotište, a danas putem brojnih programa pomaže djeci i mladima u stjecanju boljeg obrazovanja i veće mogućnosti zapošljavanja. Nekoliko posljednjih godina angažirana je u pastoralu zatvorenika što je, kako kaže, vrlo zahtjevna misija jer njima, odbačenima i prezrenima, nastoji posvijestiti da se život može promijeniti, da ih Krist prihvaća i da ih Bog čeka, kao i sve ostale, ali samo ako to žele. Osim toga, pripravlja liturgijske materijale za duhovne obnove, prati liturgijska zbivanja, sudjeluje u svim kućanskim poslovima, aktivna je i u radu sa starijima što je, kako kaže, vrlo zahtjevno, jer se i te kako osjeti da starci nisu nigdje poželjni.
Ističe kako su djeca siromašna, ali puna kršćanskog duha. „Jednom sam grupi djece podijelila bombone, sebi naravno nisam ostavila ništa. Jedan dječak pitao me: ‘Sestro, jeste li vi dobili bombon?’ Kada sam rekla da nisam, otkinuo je pola bombona koji je imao u ustima, pružio mi i rekao: ‘Evo, da i vi imate!’ Lijepo je to doživjeti od jednog siromašnog djeteta. Mnogi misle kako su siromašni takvi da sve žele za sebe. Nije tako! Siromašni imaju puno više osjećaja za one koji nemaju, kod njih je puno lakše otkriti vrijednosti koje u sebi nosi svaki čovjek“, kaže sestra Beatrica, navodeći još jedan slikovit primjer: „Jedan siromah došao je na vrata naših sestara i molio da mu nešto daju. Sestra ga je uljudno odbila jer nije bilo moguće da pomogne svima, pa mu je rekla da taj dan nema ništa što bi mu mogla pružiti. Na to je on iz džepa izvadio komad kruha, odlomio pola i pružio joj. To je lijepa gesta, taj osjećaj da se treba dijeliti, taj osjećaj koji mi kršćani danas sve manje imamo – a kada dajemo, uglavnom dajemo višak, ono što nam neće nedostajati.“
Tijekom zanimljivog druženja sa đakovačkom Misijskom skupinom čule su se još mnoge dirljive priče i detalji. Okupljeni su doznali da su milijuni Brazilaca bez posla, da su nasilje, prostitucija i droga vrlo rasprostranjeni. Zanimljivo je napomenuti da đakovačka obitelj Šola u ovoj dalekoj brazilskoj župi već godinama školuje jedno dijete, pa je ovo bila prigoda da se kod s. Beatrice informiraju o svom 17-godišnjem štićeniku (kojega su sestre kao bebu pronašle na smetlištu) te mu pošalju pismo potpore, obiteljske fotografije i poklone, što je s. Beatrica rado prihvatila. Okupljenima je na kraju podijelila tipičnu brazilsku slasticu – domaće slatko od banana i vrpce iz jednog od najvećih i najpoznatijih prošteništa, Nosso Senhor do Bonfim, koje vjernike podsjećaju da će Gospodin sve dovesti dobrom svršetku.
Na pitanje do kada planira vršiti misionarsko poslanje, s. Beatrica odlučno odgovara: „Bog me ondje poslao i tamo planiram ostati, ono je moja druga domovina, a narod kojemu me Bog poslao, i kojemu se dajem, postao je i moj narod. I, unatoč svim problemima i poteškoćama, ondje se osjećam kod kuće, vidim da je moguće ponijeti znak nade i ljubavi Kristove. Imam poziv koji neprestano zove, a osobno smatram da je misionarski poziv – poziv zauvijek. To je moje uvjerenje.“ (missio.ba/a.b.)