Drago nam je čuti koju riječ o našim misionarima: kako su, što rade, kako im ide, imaju li poteškoća… Odgovore barem na neka od ovih pitanja možemo dobiti od onih koji imaju portale. Prenosimo članak s portala don Borisa Dabe: http://zambezimissions.org.
Kad smo jučer stigli na odredište u selo Walawala, kod njihove crkvice nije bilo ni žive duše. Nešto nije bilo u redu, zaključili smo Namakando i ja dok smo obilazili njihovu novogradnju, to jest položene gredice koje su označavale početak gradnje crkvice u šumarku. Čekali smo a onda se tamo u daljini netko pojavio. Stigao je i drugi i tako polako, čekajući oko dva sata, stiglo ih je dvadesetak od kojih je polovica bilo djece. Kažu da nisu primili poruku o dolasku Fathera.
Nova zajednica u selu Mbowe gradi svoju prvu crkvu. "Završit ćemo je prije dolaska biskupa". Kako je bila nedjelja kad se oni imaju skupiti i bez Fathera, govorili su o razlozima zašto ih danas nema: u dva sela prema sjeveru su slavlja inicijacije djevojaka pa ima puno piva, hrane i plesa, svi su otišli tamo. U selu prema jugu od jučer se pije pivo pa su ljudi „zauzeti“ dok se bačva ne isprazni. Drugi su bolesni ili negdje na putu i tako sad nema ljudi u crkvi. U naselju izbjeglica iz Angole baš tog nedjeljnog jutra održavala se rasprava o tome što učiniti mladiću koji je uhvaćen u kolibi žene i kako mu presuditi.
Što smo mogli učiniti? Putovali smo preko dva sata šumom skoro zabadava, njih nema. Ništa, pohvaliti one koji su ipak došli i zajedno s njima moliti. Nismo imali misu, nitko još nije kršten, imali smo tek službu Riječi pročitavši nedjeljna čitanja koja sam protumačio.
Nakon što smo završili molitvu, pozvali su me u selo na ručak. Otišao sam i tamo našao veselo društvo koje me je pozdravljalo u stilu onih koji su se okupili oko bačve domaćeg piva. Oni su već čuli da misija ima namjeru kupiti traktor za prijevoz njihovog kukuruza i to im je bila glavna tema razgovora i pohvale Fatheru koji ih spašava od gubitka svog proizvoda. Čujem da su oni prošlog tjedna imali javni sastanak te odlučili da počnu odnositi svoje vreće kukuruza kod škole tako da kad dođe traktor može ih naći spremne. Kako se već glas proširio, ne znam, ali evo ovdje, u udaljenom selu već prikupljaju kukuruz za odvoz na tržište, prije nego je traktor stigao.
Ručak nam je bio serviran u kolibi na stolicu, ja sam sjedio na krevetu, Namakando koji me je dopratio i Likando koji je jedan od crkvenih voditelja na stolcima stisnuti.
Stavili su na stolić posudu s palentom od kasave i kuhanu iznutricu od divljači, onako bez začina. Do nas je bila vreća kasave i takav miris da bi neki koje poznam tamo u Hrvatskoj, da ih ne imenujem, odmah izjurili van jer ne bi mogli podnijeti miris i higijenu. Ispod stolica posuda s vodim u kojoj svi operu ruke prije jela. Bilo nam je dobro dok smo jeli ukusnu tek skuhanu palentu od kasave koja je gumenasta pa se kao žvakaća guma lijepi za prste. Domaćin John je sjedio stisnut pored nas i bio sretan da je mogao ugostiti Fathera. Njegov smijeh i radost podizao nam je apetit. Kad smo se ustali da odemo, žena koja je bila u crkvi već je sjedila tu u sjenici uz plastičnu šalicu piva i molila neka joj donesem papuče ili barem japanke. Neki muškarci tamo iz druge sjenice, i oni uz vrč piva, neka im donesem hlače, da njima trebaju hlače i kapa. Dobro, dobro, odgovorio sam u smijehu i rekao: hlače, kapa i papuče, ako ih ne bude onda japanke. Znali su i oni da se i Father šali i tako se rastali.
Do Walawala smo putovali uzduž rijeke Ndjoko a sad se vraćamo uzduž rijeke Nangombe da bi onda ponovno uzduž Zambezija stigli u misiju. Prošavši uz selo Mandila našli smo da su oni već završili nedjeljnu molitvu te smo samo ostavili pismo u kojem ih obavještavamo o posjetu koji će biti 6. listopada. Čujemo da i oni režu gredice za gradnju crkve ali još nisu počeli graditi, njihov voditelj Samwaka je bolestan. Onda smo nastavili i, prešavši drveni most na Nangmobe zaustavili u selu Mbowe. Kad su nas oni ugledali, cijelo selo se strčalo da pozdravi Fathera. Veselje je bilo još povećano time što su i oni bili okupljeni oko bačve piva nakon što su jutros bili na molitvi. I oni su u gradnji crkve pa su me odveli da mi pokažu. Vidio sam da stvarno rade i da je gradnja dobro napredovala. Postavili su gredice za zidove, s jedne strane već privezali poprečne letvice. Žene će brzo početi unositi glinu u zidove a muškarci su već nasjekli građu za krovnu konstrukciju. Trava za krov je već spremna, kažu. To rade užurbano da bi biskup u njoj mogao imati misu za svog pastoralnog posjeta misiji u mjesecu studenom.
Tako je završio jučerašnji posjet od kojega sam puno više očekivao. Očekivao sam naći puno više ljudi, očekivao sam da će djeca od krštenih izbjegličkih roditelja biti spremna na krštenje. No, bilo je kako je bilo, a ja sam još jednom dobio lekciju da ne očekujem previše I da ne treba zato biti obeshrabren. Njima treba vremena… (missio.ba)