Don Boris Dabo na svom misijskom portalu http://zambezimissions.org piše o poteškoćama i radostima koje prate osnivanje nove misije i gradnju nove crkve. Ovdje donosimo neke dijelove toga članka. Sve nas to potiče na duhovnu i materijalnu pomoć našim misionarima.
Ubrzo će svitanje, pijetlovi iz sela preko rijeke Ndjoko postaju sve glasniji. Dan će biti zanimljiv. Neće faliti društva i posjeta. Zato je dobro da ovo napišem još za jutarnjeg mraka dok je sve mirno. Za danas smo zakazali opći sastanak s članovim Crkve. To smo se dogovorili jučer kod mog dolaska kad su došli da me pozdrave. Rekao sam da im nosim pismo od biskupa i da ću im ga predati na sastanku. Tako smo dogovorili da će javni skup biti u 14 sati a u 16 sati da ćemo onda otići kod poglavice da ga pozdravimo i s njim razgovaramo o budućim planovima. To je važno.
Iako nisam puno govorio o sadržaju biskupovog pisma, ipak sam im dao natuknicu iz koje su mogli shvatiti da sam im na usluzi te da ću im pomoći u svemu što budem mogao. Bili su sretni i vidjelo se na njihovim licima da se osjećaju kao da se sad okreće za njih nova stranica knjige koja će biti ljepša nego one do sada. Bog to zna!
„Učinite još jedno čudo, Father“
Na večer su nam žene donijele večeru, ostavile na stolu i otišle. Nakon što smo Namakando i ja pojeli, sjeli smo vani ispred kuće i čavrljali o danu koji je protekao. Namakando je dobro upamtio riječi mog starog prijatelja Richarda Tekulo koji nas je danas čekao u svom selu koje je baš do ceste prema Nawindi. Nismo se već 20 godina vidjeli, izgubio je zube i postarao se. Srdačno smo si stisnuli ruke. „Father, čuo sam da ste učinili čudo u Shangombo, onda drugo čudo u Lusu i da vam je sad zadnje čudo u Ndjoko. Napravite sad još jedno ovdje u Nawindi.“ Mislio je na otvaranje misijskih postaja u spomenutim centrima. Zanimljivu riječ je Richard upotrijebio za otvaranje misije, razmišljao sam kasnije dok smo nastavili pješčanim putom prema Nawindi: „čudo“. Isus je činio znakove – čudesa. Ozdravljao je, izgonio zle duhove, hranio gladne, to su bila čudesa koja su upućivala na ono glavno, na Kraljevstvo Božje u čovjeku i svijetu. Ljudi to nisu uvijek shvaćali, tražili su još čudesa ali nisu razumijevali kamo ona vode, to ga je boljelo, pa je to sudbina i njegovih učenika… Nije puno onih koji shvate smisao čuda… „čudotvorac“ riskira da ostane neshvaćen.
Dok je Richard još govorio, njegova majka je stajala do njega, stara žena dobroćudnog pogleda, kao naše dobre bake, te molila, „Father, pomozite nam“. To je kao ono kad je onaj Makedonac svetom Pavlu u snu: „dođi, pomozi nam“, pomislih. Hoće li Bog preko nas učiniti još jedno „čudo“ ovdje u Nawindi? To ovisi o Njemu i o nama, hvala mu ako nam udijeli tu milost a hvala mu ako i ne uspije, bilo bi to s razlogom.
Dnevna gužva i izviđanje terena
Bio sam u pravu jučer kad sam požurio obaviti „jutarnji program“ još za mraka jer su, čim je svanulo, počeli dolaziti ljudi da pozdrave misionara. Muškarci i žene, bračni parovi, djece je bilo manje jer me ona još nisu upoznala, nije me bilo kad su se ona rađala. Gosti su diskretno sjedali po strani čekajući priliku da budu pozvani na mjesto razgovora. Kad smo postavili klupice, one iz crkve, onda su tu sjedali, ja bih izašao sa šalicom čaja i čavrljao s njima dok nisu došli drugi te oni prvi prepustili klupice ovima. Tako je to potrajalo do nekih 10 sati kad smo odlučili da sad idemo izvidjeti teren na kojem bi mogla biti sagrađena crkva i misijske zgrade, ako već do toga dođe… Otišli smo nas nekoliko izabranih muškaraca a ja s notesom u ruci gdje sam bilježio i ucrtavao stabla koja ne gube lišće u sušnoj sezoni, to jest koja su zimzelena iako taj termin ovdje nije u potpunosti prikladan jer neka gube lišće u hladnoj a neka u vrućoj sezoni. Zimzelena ili ljetozelena stabla su najpogodnija da u njihovoj blizini bude zgrada radi hladovine: ljudi će tu boraviti ako se imaju gdje skloniti od sunca. Tako sam ucrtao križićem mjesto koje smo odabrali za crkvu jer s jedne i s druge strane ima dobre hladovine: tu je veliko drvo mukusi a drugo je muzauli, i jedno i drugo su dragocjena drva vrijedna za građu i izvoz u Južnu Afriku, čak i u Kinu (za one koji se time bave).
Potrebna je mapa
Ranije su mi donijeli mapu na kojoj je ucrtan misijski teren, darovnica još iz 1987. kad je o misiji sanjao Fr. Marzio. Sad je ta darovnica dobro došla jer će mi uštedjeti mukotrpna putovanja na kraljevski dvor u Mwandi i tu sam vidio potpise raznih lokalnih poglavica uključujući i višeg poglavicu Sifue koga smo imali posjetiti u popodnevnim satima.
Poglavica i Father
Trebalo je sad misliti o organizaciji gradnje: za gradnju je potreban kamen a ovdje ga nije lako naći. Trebamo otići na razna mjesta tražiti kamen za gradnju. Moramo se raspitati i tražiti. To ćemo početi u popodnevnim satima. Nakon popodnevnog sastanka sa članovima crkve u kojima sam im predao biskupovo pismo o mom imenovanju, otišli smo kod velikog poglavice Sifue da mu se predstavim i da ga pozdravim. Otišlo nas je mnogo, koliko god ih je moglo stati na auto. Poglavica je o meni čuo i bio radostan da sad dolazim k njemu jer da želi razvoj i ovdje kao što sam to činio i u drugim krajevima. Rekao sam da je on meni sad poglavica ali da sam ja njemu „Father“ jer je on nekad davno kršten, kako mi se pohvalio, a ja sam sad tu da ga vodim Bogu, to mi je dužnost. Pristao je da svatko od nas bude poglavica u svojem resoru. U tome smo se rastali u očekivanju sutrašnje nedjelje i nedjeljne mise koje ovdje nije bilo već pola godine.
Pitanja koja donosi kraj dana
Noćni mir mi je dobro došao. Kad su se svi razišli mogao sam tada sjesti ispred kuće pokraj rijeke na svoju rasklopnu stolicu i u miru pustiti da se odvijaju doživljaji dana dok je Namakando dovršavao večeru tamo blizu svog šatora. Hoću li moći dolaziti do svih sela koja sam danas vidio na mapi koju je za mene ucrtavao gospodin Kebby? Preko 15 sela razasutih na daljinama uz nekoliko rijeka, sela u kojima je već osnovana katolička zajednica i koja čekaju svećenika da ih podrži, podijeli sakramente i pouči. Velik je to posao uz onaj koji već imam u misiji Ndjoko. A nisam vise ni mlad kao što sam bio, nisam li malo preuzetan! Na kraju dana znam osjetiti umor i potrebno mi je rano spavanje. Kosti više nisu onako gipke kao prije a i pokreti tijela su sporiji. A posao se povećava! Jesam li razborit kad se upuštam u sve ovo? Tu je i gradnja i mnoga putovanja. A ja kao da na to ne mislim. Koji me duh vodi? Nadam se da je to Duh Božji i da se trebam prepustiti tom Duhu te što više iskoristiti vrijeme koje mi je preostalo. Iskoristiti ga Bogu na slavu i na pomoć njegovom narodu u ovom kraju. Time ću uključiti u sve ovo i mnoge koji prate ovaj rad i ove misije, prate ih iz daljine svojim molitvama, ljubavlju i raznom pomoći. Ovo tako postaje naša zajednička misija i zajednička hvala Bogu. (missio.ba/b.d.)